U povezanosti sa sobom

Otkrivanje sebe uz metaforu

Ivanka Petrović

Koliko god bilo kritično vrijeme u kojem i koje trenutno živimo, ono donosi raznovrsne prilike za otkrivanjem vlastitih „slijepih područja“, a ta otkrivanja mogu obogatiti našu sadašnjost, a nadamo se i zajedničku budućnost. Obzirom da smo privremeno fizički odmaknuti od naših učenika i kolega, pruža nam se mogućnost da s odmakom provjerimo koliko smo integrirani sami sa sobom.

• Što poučavam i radim, kako poučavam i radim te kako živim ono što poučavam i radim?
• Koje profesionalne sadržaje teško integriram u životni kontekst? Što kroz sebe izražavam o Bogu?
• Jesam li sposoban/na donijeti cijeloga sebe u razred, u zbornicu, i biti ono što jesam?
• Što drugi govore i kažu o meni; kako me kvalificiraju?

Nakon godina provedenih u poučavanju i nizanju dnevnih aktivnosti, kao vjeroučitelji trebamo privremeno zastati, napraviti inventuru učinjenog, pozicionirati sebe i tražiti alternative za buduće djelovanje, kao i obrazloženje za daljnje bavljenje vjeroučiteljskom službom. Valja nam promisliti koliko su usklađena naša različita područja osobnosti unutar nas samih. Osvještavanje naših potisnutih i „nevidljvih“ misli, raspoloženja, emocija i slabosti dugoročno doprinosi osjećaju sigurnosti u vlastitoj koži, osobnoj uključenosti i zadovoljstvu –koji su važni motivacijski segmenti za unaprjeđenje poučavanja vjeronauka.

U svrhu samouvida s rasterećenjem, možda nam može pripomoći i „iskustvo mrava“.

Mrav i njegov teret

Mrav, kao i svaki drugi mrav. Crn, okruglast, uspravan i vrijedan. Cijeli dan provodi u hodu, premještanju i nošenju neophodnih stvari na mjesto koje mu pruža utočište i sigurnost. Hodajući, često je u prilici susresti druge životinje koje na sebi svojstven način osmišljavaju dane. Mrav je uvijek mrav i ne pada mu na pamet da zamijeni svoju ulogu, ali kritičkim okom i mislima stvara sudove o tuđim životima. I u tom procjenjivanju drugih skreće pozornost na sebe i sretan je što nije kao drugi. Dapače, smatra da je bolji od drugih jer on najozbiljnije doživljava svoju ulogu. Kad bi se malo i odmorio, stroge misli bi ga ukorile i procijenile ga slabićem i ne bi mu dopustile da ima ikakvog suosjećanja prema sebi. Iznutra je programiran, stalno provjerava učinjeno i ono što čeka na izvršenje, i tako unedogled. Ne primjećuje drugi život u sebi, a niti oko sebe. Vidi samo ono što je u dohvatu njegovih unaprijed stvorenih slika. I zaista izgleda marljiv, ozbiljan, zauzet i odmjeren. I tako iz dana u dan.

Nekada su njegovi zadatci prihvatljivi, a nekada se čine preteškima. Tako je bilo i ovoga puta. U uobičajenom žustrom hodu naišao je na ogroman komad drveta i bio presretan. Ideje što učiniti od toga drveta nizale su se same od sebe. Samo ga je trebalo prebaciti na određeno mjesto. Odlučio je krenuti na posao.

Preuzeto: http://www.clipartbest.com/cartoon-ameise

Pokušao je podići drvo, ali drvo se nije pomaknulo s mjesta. Iznenadio se težini, ali to ga nije pokolebalo u ostvarenju ideje. Gledao je u njega i razmišljao kako da ga pomakne s mjesta. Pokušavao je, ali jednostavno nije išlo. Počeo je sebe podcjenjivati i uvjeravati da nije dovoljno jak i snažan. Prijekoru nije bilo kraja. Jednostavno se nije htio pomiriti s vlastitim neuspjehom i slabošću. Vježba cijeloga život, a nije u stanju sa zemlje podići obično drvo! Čemu onda sve? – nije se prestajao pitati.

Misli su mu užurbano radile smišljajući moguće strategije za djelovanje, a drvo je stajalo nepomično. Pokušao je drvo vući užetom koje je opasao oko struka, ali i dalje nije išlo. Kao da se odjednom u drvetu sjatila sva težina svijeta. A on je izluđeno pokušavao otkriti zašto mu se to događa. Nije bio svjestan osjećaja koje je proživljavao i pokazivao. Taj dio svijeta nije mu bio niti važan. Bilo je važno da mentalno procijeni što je dobro za njega i da to i ostvari. Sudario se sam sa sobom. Sudario se s neuspjehom i slabostima, a svijet takvih osjećaja nije htio priznati kao vrijedan. Jer zamišljao se kako uspravno i podignutih ruku u zraku veličanstveno drži i nosi drvo. Drvo mu nije dalo mira ni danju, a niti noću. Odlazio je na spavanje s njim i budio se s njim. Prvi je put osjetio silnu nemoć koju uopće nije mogao razumjeti, a kamoli prihvatiti. A to je trajalo i u tom trajanju raspoloženje mu je slabilo. Postajao je utučen, zabrinut i tjeskoban. U svemu oko sebe uvijek je vidio isto: drvo i vlastiti neuspjeh. Svoj dosadašnji život vidio je kao neuspješan, a budućnost mu je izgledala kao već sada upropaštena. Ionako je izgledao ozbiljan i zabrinut, a sada su mu se obrve od brige doslovno spojile.

Život je propadao. Mrav je tonuo. Doživljavao se kroz drvo. Sav život mu se pretočio u komad drveta. Nije imao oko da vidi odnos drugih spram tog istog drveta. Bio je nesvjestan drugih svojih osobina, a o drugima nije niti pomišljao. I u velikoj tuzi počeo se pomalo okretati sebi i, kao u magli, negdje daleko kao da je primijetio neku siluetu. Kako je oštrio vid silueta se sve više približavala i ususret mu je dolazio sam on! Vidio je još jednog sebe. Malo drugačijeg sebe, ne tako tjeskobno zabrinutog. Malo opuštenijeg, s modrom bojom očiju, pomalo ležernog i zadovoljnog, kao da se netom vratio s nekog zanimljivog druženja.

Gledajući se, primijetio je kako u posljednje vrijeme, dok je bio u brizi, nije s drugim mravima održavao nikakvu komunikaciju, kao da je bio sam na svijetu. Sjedeći, otkrivao je kako je ugodno i sjediti, kako je ugodno drugačije promišljati o sebi i kako bi ovo rado podijelio s drugima. Primjećivao je i druge stvari oko sebe. Snježnu pahuljicu, izmaglicu, u daljini upaljena svjetla. Ovo iskustvo bilo mu je dragocjeno jer je dobio priliku vidjeti se ponovno pravim očima, vidjeti sve svoje osobine, ugodne i neugodne. A onda je pomalo otkrivao kako je jednostavnije u zajedništvu s drugima nositi teret i brige, radosti i žalosti.

Trčeći za stvarima pomalo se distancirao od sebe i drugih. Znao je da je u životnom hodu i premještanju stvari ponovo dobio priliku suosjećati sa sobom i drugima, jednostavno doživljavati svoje mravlje, životinjsko iskustvo koje se događa svima u određenim životnim fazama.

Živjeti ovdje i sada, te ne dopustiti umu da u razmišljanjima što je bilo jučer i što će biti sutra rastrese i unakazi ljepotu življenja ovoga trenutka.