Alojzije Stepinac – čovjek savjesti

Tribina „Zajednički vidici“

Blaženog Alojzija Stepinca ove godine, koja je sva u njegovu znaku, razmatraju i tribine „Zajednički vidici“ pod geslom „Znak osporavan“ (Lk 2,34). U svoje je vrijeme bio kontroverzan i osporavan – štoviše i zatočen, suđen i ubijen – da bi ostao dosljedan svojoj savjesti i postao najsjajniji znak da je vjernost Bogu i vlastitom identitetu moguć i da se za to dobiva neuveli vijenac slave. Pa čak i nakon smrti; štoviše, čak i na ovome svijetu. Dvorana Vijenac i ovoga je puta bila gotovo pretijesna ugostivši tristotinjak slušača, među kojima su se i ponovno istaknuli srednjoškolci iz SŠ Jelkovec i VII. gimnazije u pratnji svojih vjeroučitelja, koji su se smjestili na galeriji, a koji su posve zainteresirano slušali što im o savjesti općenito i o savjesti blaženog Alojzija imaju reći dvojica predavača. Njih je posebno pozdravila i u svojem prepoznatljivom stilu u predavanja uvela moderatorica tribina prof. dr. sc. Valentina Blaženka Mandarić. Motivacijski je zanimljiv bio sam početak, kada je u zamračenoj dvorani pušten filmski isječak u trajanju od petnaestak sekundi, u kojem na optužbe koje su protiv njega iznesene blaženik odgovara poznatom izjavom: „Moja je savjest čista“.

Zanimljivu analogiju učinio je dr. sc. Ivan Dodlek, prvi predavač. Nadovezavši se na filmski isječak i Stepinčev priziv na savjest kojim se izjasnio na optužbe izrečene protiv njega, Dodlek se vratio u Atenu, u 399. godinu prije Krista, na suđenje Sokratu i njegov priziv na savjest. Sokrat je savjest definirao kao unutarnji glas koji ga potiče na djelovanje, koji ga nagoni da sa svojim suvremenicima razgovara i nagovara ih da brinu o svom životu i duši. U tom nutarnjem glasu on je prepoznavao izvorno Božji glas. Smatrao je da se svaka ljudska riječ i nagovor na brigu o dobru temelji na Logosu koji onome što je izgovoreno daje smisao i jamči istinitost. U toj pretkršćanskoj misli Logos se otkriva kao savjest, kao nositelj smisla. Tom Logosu leđa su okrenuli sofisti i učitelji retorike svojim shvaćanjem istine, koja u središte promišljanja stavlja čovjeka kao mjeru stvari, bez vanjskog izvora i jamca istine. Za njih je riječ oruđe kojim se postiže cilj – a to je uvjeriti drugog čovjeka u vlastitu istinu. Sugovornikom se, dakle, može manipulirati u cilju istine koja je krojena po osobnoj mjeri. Za opće dobro i objektivnu istinu oni ne brinu. Sokrat pak upozorava suvremenike na prisutnost božanskog i daje si u zadatak da podsjeća sugovornike na izvore i napredovanje u istini prema božanskoj mjeri. Ali sofistički poredak utemeljen na laži ne trpi nelagodu koju Sokrat budi u ljudima. Upravo tako, kaže predavač, „Sokrat postaje i heroj riječi i njen mučenik“ te biva osuđen na smrt. S druge strane pred nama je u liku blaženog Stepinca kršćanska misao, koja na čovjeka gleda kao na sliku Božju, kao na stvorenje koje u sebi nosi jezik Logosa koji prepoznaje u savjesti. Savjest je u tom smislu, naglašava Dodlek, sjećanje stvorenja na stvoritelja i na stvaranje. Tu se nalazi izvorno sjećanje na izvorno dobro. Taj nam Božji glas ipak nije dan u apsolutnom smislu i izravno, nego ga treba primjenjivati i donositi odluke za činjenje dobra. Tako i Crkva stoji u odnosu s utjelovljenim Logosom, s Kristom. Pojedinac stoga treba trajnu povezanost s „mi“ zajednice. Zajednica je ta koja čuva sjećanje na izvorni Logos, te Crkva biva i čuvaricom i oživotvoriteljicom Riječi. Zato je i Stepinac, nastavlja predavač, bio njegovatelj, tumač, širitelj te savjesti, tog kršćanskog sjećanja na istinu i na dobro. To je bila Stepinčeva temeljna briga u specifičnom vremenu hrvatske povijesti, kada su raznorazni izazovi prijetili razaranjem i zaboravom povijesti i pripadnosti. Izgubivši vezu sa svetim, totalitaristički sustav postaje laž, a Stepinac u toj atmosferi dobiva ulogu da poziva na zdrav razum, na očuvanje svetoga u kojem je jedino Bog mjera dobra. „Zaborav svetoga urušava zajednicu“, smatra Dodlek, jer kršćansko sjećanje na istinu izdiže se iznad svih rasnih i inih podjela. Alojzije Stepinac u tom je smislu kao kršćanski Sokrat, tražitelj čovjeka koji podsjeća na izvor i nositelja čovječanstva. On to može jer i sam osluškuje istinu koju čuje u svom odnosu s Bogom. Kada je Stepinac osuđen na sužanjstvo, čini se da je totalitaristički sofizam pobijedio sa svojim spletkama. Ali Stepinac izlazi kao pobjednik s očuvanim osobnim mirom i dostojanstvom, sa srcem koje je čisto od zabluda i zlih nakana.

Nastavno na izlaganje dr. Dodleka, prof. dr. sc. Tonči Matulić najprije se poziva na Koncil, koji nas uči da u svojoj dubini čovjek otkriva zakon kojem se mora pokoriti i čiji mu glas jasno odzvanja u ušima srca. Taj se zakon otkriva kao moralni zakon s načelom: dobro treba činiti, a zlo izbjegavati. Znanje dobra i zla moralno je znanje koje je upisano u ljudsku narav i otkriva se kao savjest koja je glasnik moralnog zakona o čovjeku i koja je norma moralnoga djelovanja. Ali savjest, upozorava Matulić, ne stvara moralnu normu neovisno, odnosno kao osobni sud – inače moralni zakon ne bi bio objektivan i jedinstven. Dobro i zlo ovisilo bi o subjektivnom sudu i o savjesti pojedinca. Pozivajući se na govor pape Benedikta XVI. pri svom posjetu Hrvatskoj, Matulić upozorava na nazadovanje na koje je Europa osuđena ako se savjest smjesti u subjektivni okvir. Ali savjest treba formirati; savjest treba odgajati da ne bi sama sebi bila zakon, nego da bi se podložila moralnoj istini o dobru i zlu. „Počelo posluha objektivnoj normi upisan je u savjest“, ističe Matulić, te je ona osjetilo koje osluškuje, osjeća, otkriva istinu o dobru i zlu i njome se obvezuje, a dobro i zlo u njoj odjekuju kao moralni zakon. Mir se nalazi u čistoj savjesti koja ništa čovjeku ne predbacuje. Čovjekovo dostojanstvo nalazi se u zakonu kojem se pokorava i po kojem će biti suđen. Za nju čovjek ne može reći da ga se ne tiče jer bi time zanijekao svoju ljudskost. U savjesti je čovjek s Bogom. Paradoks je suvremene nevjere što čovjek odbija biti s Bogom i odbija ga čuti i slušati – i to je razlog što Europa nazaduje; upravo jer mnogi rade na tome da zamagle istinu i dobro. Međutim, istina i dobro prosuđuju se vrlo zavisno i uvijek možemo dopustiti mogućnost da savjest bude i u krivu – jer ovisi i o osobnoj slobodi. Matulić stoga ponovno poziva na odgoj savjesti kao autentičnoga glasa moralnog zakona, a ne same sebe, kako bi mogla donositi sudove slijedeći razum i dobro. „Divim se blaženom Alojziju Stepincu“, posve osobno izjavljuje Matulić, jer je nepokolebljiv, neustrašiv, miran, sabran, beskompromisan. Trpio je poruge, poniženja, suđenje i osudu poradi Krista, Crkve, biskupstva, hrvatskog naroda, istine i pravde, ali najviše i najvjerodistojnije radi sebe i vlastite savjesti. A to je mogao, nastavlja, jer je bio u miru s Bogom, jer je Krist u njegovoj savjesti bio svet i jer je u njoj mogao stvoriti ispravan i dobar sud koji ga je doveo do čvrstog uvjerenja za koji je bio spreman i umrijeti. „Blaženi Alojzije Stepinac ima za svjedoka samoga Boga“, kaže Matulić, „a Božja Riječ i danas i dovijeka svjedoči za njegov integritet i dignitet.“

Nakon ovih dvaju promišljanja o Stepincu kao čovjeku savjesti dio slušateljstva podijelio je svoja kratka svjedočanstva o Stepinčevu liku i djelovanju, davši ovom ciklusu tribina posebnu toplu notu.

Sljedeća će se tribina održati 29. travnja 2015., a na temu Alojzije Stepinac – čovjek duboke vjere govorit će prof. dr. sc. Veronika s. Nela Gašpar i prof. dr. sc. Mario Cifrak. Ulaz je slobodan!