Bogu ništa nije nevažno

Krizna situacija pandemije virusa COVID-19 uskovitlala je mnogo nataložene prašine nepromišljanja i uzburkala ustajale vode ljudske komocije i uvjerenja da smo izuzeti iz pošasti ovoga svijeta. Na koljena nas baca jedan mikroskopski majušan (ne)običan virus – biće koje opstoji na samoj granici nežive prirode i živoga svijeta.

Što nam naše ponašanje u vremenu krize pokazuje? Iščitavamo nekoliko stvari:

- mediji su moćnici koji kroje stanje svijesti nacije

- drugi kraj svijeta zapravo je naše dvorište, a Kinez nam je bliski susjed

- trebalo bi malo preispitati vlastite prioritete i način života.

U strahu su velike oči           

Ovih dana kruži priča Bruna Ferrera u kojoj netko sretne Smrt koja s nekom bolešću ide u pohode jednome gradu. Na upit što će tamo, Smrt odgovara da ide uzeti 1000 života. Po povratku Smrt sretne istog čovjeka koji je sad upita zašto mu je rekla da ide po 1000 života, kad je u tom gradu pomrlo 5000 ljudi. Smrt odgovori da je doista uzela 1000, a ostale je uzeo Strah.

Pričica nam zorno pokazuje da su u strahu velike oči, kako kaže narodna mudrost, što pak znači da strah u neku činjenicu dodaje opasnost koje nema. U nas se tada uvlači neka neodređena nesigurnost koja prerasta u bojazan, pa strah prerasta u paniku[1], a panika je stanje smanjene svijesti (izbezumljenosti, stanje smanjene uračunljivosti, stanje koje zaobilazi racionalnu misao) o svijetu koji nas okružuje. I onda tom svijetu pridajemo opasnosti koje možda ni ne postoje i u kojem se sve pretvara u prijetnju, opasnost i užas.

Gledamo, čitamo, slušamo i vidimo da mediji mogu čovjekovu pažnju usmjeriti na ono što žele fokusirajući se na određene teme. Ali mi sami možemo se oboružati znanjem i fokusirati se na ljude od povjerenja. Bog nam je darovao moć rasuđivanja da možemo odvojiti bitno od nebitnoga. A darovao nam je i druge ljude koji su u svom poslu stručnjaci. Tako umjesto stalnog prestrašenog i zabrinutog praćenja rasta epidemije bolje je pažnju usmjeriti na savjete stručnjaka i držati se uputa (od osobne higijene do kontakta s potencijalno zaraženim osobama). Nakon toga možda se najbolje od virusa COVID-19 zaštititi smanjenim praćenjem medijske panike jer u moru informacija koje se ponavljaju teško je razabrati čak i novu vijest o napredovanju epidemije ili borbe s njenom prevencijom, a kamoli razborito prosuditi između vijesti koje kolaju i rangirati njihovu važnost i relevantnost.

Providnost

Mnogo nam toga ostaje tajnom i malo je vjerojatno da ćemo na ovome svijetu dobiti odgovore na sva naša zašto, ali Bogu ništa nije nevažno. Nijedna naša briga. To znamo jer nas sveti pisac uvjerava da su nam i sve vlasi na glavi izbrojene (usp. Mt 10,30 i Lk 12,7). Nema straha stoga da je čak ni majušni COVID-19 izbjegao njegovu svevidnom oku. Prilika je to za sve kršćane da u ovo korizmeno vrijeme uvježbavaju poslušnost i disciplinu. Što god se dogodilo, što god nas zadesilo, Bog sve izvodi na dobro. Naravno da ćemo mu pomoći sa svoje strane koliko god možemo u očuvanju svojeg i (prije svega i nadasve) njegovog svijeta.

Ekologija i briga za stvoreni svijet

Ali i za nas to znači da nam „nekitamo Kinez“ nije stranac. Svaki je čovjek osoba s licem, s vlastitim imenom i prezimenom – osoba na čijoj je glavi Bog također sve vlasi prebrojio i koji točno zna kamo će kome utkati sijedu vlas. A virus koji je pobjegao iz Kine pokazuje i da sve što se čini utječe na sve ljude na svijetu. Stoga nije nevažno kakvi smo. Nije nevažno kako se odnosimo prema sebi i stvorenom svijetu. Ništa nije nevažno, ali u tom treba razborito obratiti pažnju na ono bitno.

Postali smo globalno selo i sav svjetski prostor izvan naših domova postao je naše dvorište. Virus je bez putovnice i dopuštenja postao emigrant koji je preskočio sve granice i barijere. Zato danas i stojimo pod velikim upitnikom: tko je moj bližnji? Hoće li me dostići zlo koje činom, ali i dobro koje sam propustio učiniti? Odgovor je DA. Sve će nas to dostići.

A trenutno se možemo boriti na više načina:

- držati se uputa stručnjaka

- osvijestiti svome egu da se pravila i obveze odnose više na nas nego na „neke druge“

- molitvom se obratiti Bogu, koji je doista jedina i konačna istina, koji ima odgovore na sva naša zašto.