Clanak

Božić u vrijeme koronavirusa

Predbožićna duhovna obnova vjeroučitelja Zagrebačke nadbiskupije

U cjelogodišnjem ozračju obilježenom fizičkom distancom i potrebom za lijepom riječi i blizinom, i duhovna obnova za vjeroučitelje Zagrebačke nadbiskupije održana je ove godine online. Ured Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi organizirao je predbožićnu duhovnu obnovu kao lijepo ogledalo za pogled u vlastitu nutrinu i kao trenutak u kojem smo se svi bar nakratko sabrali na jednome virtualnom mjestu iz udobnosti svojih domova, gdje smo vidjeli lica (bar onih koji su nakratko uključili kameru) i imena prisutnih ispisana u stupcu platforme Teams preko koje je susret održan. Susretu su se odazvali i viši savjetnici iz Agencije za odgoj i obrazovanje mr. sc. Gordana Barudžija i Dalibor Adžić.

U 19 je sati 18. prosinca 2020. u ozračje duhovne obnove uvela predstojnica Ureda za vjeronauk, prof. dr. sc. Blaženka s. Valentina Mandarić, koja je predstavila voditelja duhovne obnove, dr. sc.  Odilona Singboa, znanstvenika i pastoralca, misionara i duhovnika rođenog u Beninu u Africi. Kako je okvirna tema susreta Božić u vrijeme korornavirusa, vlč. Singbo osvrnuo se na krizu pandemije i potresa koji su nedavno pretrpjeli Zagreb i njegova okolica, a ta se kriza ogleda u pitanju blizine apokalipse koje iskrsava u mnogim razgovorima. Egzistencijalna kriza koja je s ekspanzijom virusa započela još uvijek ne jenjava i mnogi su se našli pred pitanjem smisla i bolesti. „Ponekad smo preopterećeni traženjem znakova i dokaza pa zaboravljamo živjeti“, ističe vlč. Singbo. To je potkrijepio crticom iz života sv. Alojzija Gonzage, kojeg je subrat za vrijeme rekreacije upitao što bi učinio kad bi znao da će za koji trenutak umrijeti. Netko bi možda izgovorio molitve, netko bi se pokajao, netko ispovjedio… A sv. Alojzije Gonzaga kratko je promislio i rekao: „Nastavio bih se igrati“. Tu on svjedoči da je njegovo srce spremno za susret s Gospodinom neovisno o vanjskim uvjetima u kojima se zatekao. On nastavlja igru svog života, ali s jačom svijesti da njegove obveze moraju poprimiti dimenziju vječnosti, s mišlju na konačni kraj.

 Nismo imuni na osjećaj nemoći i nerazumijevanja, i unatoč ideji da vjernik mora imati odgovore na sva pitanja – mi ih jednostavno nemamo. Nemoć i kriza zahvaćaju nas kao i sve ostale ljude i nameću nam se u trenutku kad doživljavamo svoju osobnu „nutarnju apokalipsu“, kako je naziva dr. Singbo. Trenuci osobne (nutarnje) apokalipse pomažu nam otkriti razloge zbog kojih činimo to što činimo i zašto smo tu gdje jesmo. To je vlč. Odilon pokazao na primjeru četiri biblijska lika.

Zaharija. Njemu se anđeo ukazao u Hramu i objavio mu vijest koju je čekao čitav život: da će dobiti sina. Mi, koji danas živimo u vremenu dokazivanja, možemo razumjeti Zaharijin strah i prvotno neprihvaćanje te vijesti. On traži dokaze za riječi anđela Gabriela i svoje riječi popraćuje činjeničnim stanjem svoga života: star sam i žena mi je poodmakle dobi. Anđeo ga na to udara kaznom šutnje. Potrebno je, naime, da Zaharija zašuti, zanijemi i sabere se da bi nešto otkrio – jer pred nerazumijevanjem čovjek jednostavno nema što reći. I najljepši govor molitve je upravo šutnja. Paradoks je Zaharijinog života upravo to da on treba zašutjeti da bi se rodio „glas koji viče u pustinji“. S druge strane, njegova supruga Elizabeta radosna prima Mariju. Prva je dimenzija ove biblijske pripovijesti šutnja koja je potrebna da bismo istinski progovorili, a druga je u otvorenosti koju je pokazala Elizabeta, koja u svoj dom prima smetenu Mariju.

Marija. Marija je imala svoje životne planove, svoj životni projekt: bila je mlada djevojka i znamo da se trebala udati za Josipa. A onda od anđela Gabriela prima vijest, svojevrsnu apokalipsu svojih planova. Ali ona je otvorena i Bogu dopušta da promijeni njene planove te aktivno surađuje u onome na što je Bog poziva. Za razliku od Zaharije ona ne traži dokaze, nego ima drugačiji stav – smete se i razmišlja. Pita Gabriela kako će to biti – od njega traži savjet, želi ga čuti, dok Zaharija odmah svoju misiju zamišlja kao nemoguću. Bog nije protiv naše zabrinutosti, ali važan je stav koji prema njegovim planovima zauzimamo.

Josip. On je biblijski lik koji šuti i stvara ozračje tišine, promišljanja, razmatranja. On je slika čovjeka kontemplatora, koji ne razumije anđelovu poruku, ali šuti i čeka da ga Bog pouči. On njeguje stav otvorenosti kao plodove šutnje i zabrinutosti, ali ne tjeskobe, jer tjeskoba je znak da smo Boga protjerali iz svoje duše. Temeljna poruka koja je upućena Zahariji, Mariji i Josipu je ne boj se, i nju Josip ozbiljno shvaća unatoč svojim mislima! A nju upućuje anđeo Gabriel.

Anđeo Gabriel je četvrti lik kojeg u svojem promišljanju predstavlja vlč. Singbo. On je onaj koji objavljuje Božji plan i smiruje srca ostalih likova opterećena nerazumijevanjem. Zaharija se prepao, Marija je smetena, Josip ne htjede Mariju izvrći sramoti; svo troje imaju strahove i teškoće, a svima im anđeo poručuje neka se ne boje. Tjeskobom i nemirom ništa se ne rješava i nikome nismo izvor radosti, a u adventu smo kao Božji poslanici pozvati svijetu pokazati lice utjehe i pouzdanja.

Evanđelist Luka ukazuje na važnost onog danas u našem životu. Da bismo kao Marija bili danas u tom trenutku prisutni, da ne bismo stvar odgađali. Osobito su stoga važni potezi koje činimo u svojim obiteljima, da u nama naši bližnji vide ono što je drugačije, da vide da može biti dobro. Svi imamo svoje strahove i dobro je s krajem građanske godine učiniti određenu inventuru svoje nutrine: najprije zaviriti u svoje osjećaje. Kakvi su oni bili kad smo čuli za „neki tamo virus“ koji se pojavio u Kini? A kakvi su bili ti osjećaji kad je virus došao u Zagreb? Puno smo govorili kad se taj virus događao „nekim drugima“, a sad se taj popis zaraženih ažurira na našim znancima. Tu je i potres koji je pogodio Zagreb i njegove stanovnike. Ta drama, tragedija i trenuci muke učinili su da padnemo na ispitu samouvjerenosti da sve možemo. Dokle smo, na kraju ove civilne godine, došli u razumijevanju vlastite ranjivosti, briga i strahova?

Dragocjeno je iskustvo vlastite apokalipse, vlastitog Otkrivenja da bismo se istinski probudili; da se u svojoj samouvjerenosti naučimo vlastitoj poniznosti; da naučimo druge tješiti i šutjeti, jer tek u šutnji riječi dobivaju svoju težinu.

Na kraju svog izlaganja vlč. Singbo ostavio je vrijeme za eventualna pitanja ili doprinos sudionika ove duhovne obnove, a zahvalu za riječi utjehe i otvaranje novih perspektiva u situaciji kad smo i sami pozvani drugima biti utješitelji izrekla je u ime svih vjeroučitelja organizatorica ovog susreta s. Valentina Mandarić.

 

IZDVAJAMO

Kristova pobjeda svijeta – ohrabrenje i nama danas

S početkom novepedagoške i školske godine u ovim izvanrednim okolnostima, suočavajući… VIŠE

Produljenja mandata i ostale molbe

Radi organizacije poslova u Uredu za vjeronauk molimo sve vjeroučitelje koji nemaju trajni mandat da… VIŠE

Sveta obitelj u OŠ Marija Bistrica

Isus i Marija u „vitraju“ Učenici 4. razreda OŠ Marija Bistrica radili su likovnu… VIŠE

Kad oluja prohuja, opakoga nestane, a pravednik ima temelj vječni.

Mudre izreke 10,25

Više

Nadolazeći događajikalendar

  • Trenutno nema nadolazećih događaja.