Clanak

Cvjetni vrt

Koliko vrijedimo?

Obzirom da se nalazimo u tako važnom i pravovremenom profesionalnom odmaku, moguće je bez stalnog pogledavanja na sat, prevelike žurbe i opterećenja usredotočiti se više na sebe, naše odnose prema drugima i Drugome.

Gdje i s kim smo bili, što i kako smo radili, po čemu smo prepoznatljivi i kakve smo tragove ostavili pitanja su koja nam pružaju priliku da ona spoznata ugodna i neugodna iskustva ugradimo u postojeći životni projekt Rasti u cjelovitosti. Tako i navedenametafora može poslužiti u procjeni vlastite vrijednosti i doprinosu drugih/Drugoga našem ostvarenju.

Cvjetni vrt

U predgrađe milijunskoga grada Ažura često navraćaju turisti kako bi vidjeli i divili se raskošnom cvjetnom vrtu kojega s predanošću obrađuje starac koji, kako neki tvrde, s cvijećem ponekad i razgovara. Starac je dugo u tom kraju, živi u jednoj solidno i lijepo namještenoj kućici u kojoj nema suvišnih stvari. Živi sam. Mještani kažu da je među najstarijim stanovnicima te da je vrlo zanimljiv. Premda je star, u njemu nema zajedljivosti ili prigovora životu i životnim okolnostima. Ruke su njegove odraz zaljubljenog odnosa prema prirodi, a pogotovo prema cvijeću. Bliskost prema cvijeću pokazuje i njegovu snažnu volju da sve stvari oko sebe oživotvori. U njegovom vrtu nalazi se raznovrsno cvijeće koje možda u ljudskoj glavi nije uvijek spojivo. Sve cvijeće do kojega je imao prilike doći danas je zasađeno u njegovom vrtu. Nema tu nekakvog reda pa da jednu gredicu čine samo tulipani, drugu margarete i sl. Na čudesan način su spajane razne vrste. Starac to neće objašnjavati i ne misli da je to potrebno i važno. Tko god poželi vidjeti taj cvjetni vrt dobro je došao, i sam može otkrivati ljepotu posađenoga.

Vrt je ograđen različitim zimzelenim sadnicama. Ima u njem lovora, bambusa, bršljana. Starčeve ruke uredno su vodile brigu da cvjetna ograda ne izgubi svoj oblik i ljepotu. Usmjeravane su u rastu tako da štite druge sadnice od nanosa vjetra i osiguravaju prodor sunčevih zraka i topline. U vrtu postoji stazica napravljena od ciglica koja na neki način uokviruje cvjetne grmove, pa se čini da je vrt sastavljen od mnoštva uokvirenih cvjetnih slika; ipak s razlikom, jer ove stvarne cvjetne slike mirišu. U svako godišnje doba nešto u vrtu cvjeta, a nešto spava, miruje i priprema se za svoje najbolje cvjetajuće faze. Ima tu božura, tulipana, geranija, kadulje, žavornjaka, ivančica, margareta, jaglaca, jorgovana, začinskih trava, tratinčica i maslačaka. Među njima ipak posebno mjesto zauzima grm narančastih ruža. Ponosne su na svoju dugovječnu lozu, potomke i povijest. Tako su uznosite da se čini da s njima vrt započinje i završava. U središtu su svega. Često su tema drugim cvjetovima u vrtu. Razgovara se o njihovu podrijetlu, kraljevskoj tituli „kraljice cvijeća“, njihovoj rasprostranjenosti, mirisnim uljima i bolestima koje liječe. Primjećujući stalne poglede i uzdahe drugih i same su dobivale na ugledu pa im je to postalo važnije od svega drugoga. Ujutro se bude s osmjehom na licu znajući da će im neka susjeda udijeliti kompliment. Nekada za sladak, a nekada za kiselkast osvježavajući i umirujući miris. Drugi pak put za uznosit stas i dostojanstven stav i držanje.

Na koncu su počele sebe vrjednovati i živjeti od mišljenja drugih. Nisu to glasno izgovarale, ali postajale su svjesne da mišljenje drugih određuje njihovo raspoloženje. I ne samo to: i same su se počele uspoređivati s drugima. Primjećivale su kako drugo cvijeće ne miriše opojno kao one, kako drugi cvjetovinemaju tako dostojanstveno držanje i nisu satkani od zaštitničkog trnja. A tek jutarnja okićenost biserima rose! Nije bilo dnevnog trenutka kada se ne bi usporedile s nekim u vrtu. Jednostavno su željele biti naj. Svojim milim pogledom mamile su starca da ih uredno zalijeva i okopava. Dozivale su ptice koje bi uklanjale divlje izbojke izrasle iz korijena koji su remetili njihovo sazrijevanje i cvjetanje. Toliko okupirane čežnjom za važnošću, ljepotu drugih nisu ni primjećivale. A kada ne bi mogle umaći njihovoj ljepoti uporno bi tražile neku tamnu osobinu s namjerom da zasjeni njihovu vrijednost. Nažalost, previše su bile okupirane sobom, što je rezultiralo njihovom posve nerealnom slikom o sebi i svojoj vrsti. Postajale su sve oholije i isključivije. Ono što ih je određivalo, a da im se nije sviđalo, to su isključivale. Nisu se mogle pomiriti sa svojom ograničenošću. Ukoliko bi postale svjesne svojih slabosti bivale su potištene, što je ostavljalo traga na njihovim cvjetovima koji su u tom trenutku izgledali snuždeno i beživotno. Drugi su ih uvažavali neovisno o tome kako izgledaju i što rade. Znali su da su posebne po tome već što su ruže.

Ružama su odgovarale i kiša i sunce u ograničenim količinama. Previše sunca bi im donijelo suhoću koja bi se najviše očitovala kroz smežuranu stabljiku i zatvoren cvijet, izgubivši miris i svježinu. Još gore je bivalo kada bi danima padala kiša jer je nužno sa sobom nosila neke opasnosti na koje ruže nisu bile imune. Ovoga puta su klimatski uvjeti bili vrlo nepovoljni za njih. A nisu uopće bile spremne na izazove. Ujutro su se probudile sa smećkasto-crnim pjegama na listovima. Nakon nekog vremena listovi su počeli žutjeti, sušiti se i opadati. Bolest je jako utjecala na opće stanje i vanjski izgled grma. Ruže su pomalo ogoljevale i od fizičke muke nisu širile više niti ugodan miris. Liječenje je trebalo potrajati, što je kod ruža izazvalo dodatno opterećenje. Trebale su biti strpljive, disciplinirane i ustrajne. Nije im bilo jednostavno. Prvo nisu htjele povjerovati da se to baš njima događa, pogotovo kada su vidjele da je drugo cvijeće nepromijenjeno te da im se život odvijao uobičajeno. A kada su se suočile sa stvarnošću povukle su se neko vrijeme u sebe i u šutnji promišljale o sebi i nesreći koja ih je snašla. Pokušavale su sadašnje svoje stanje ucijepiti u svoje postojanje. Uvidjele su da se trebaju zagledati u sebe i raditi na razvoju unutarnjih snaga koje će ih vratiti u ravnotežu. Ovoga puta nisu priznanje tražile od drugih već su živjele od onoga što one u sebi jesu. One su ruže i vrijedne su po tome što su ruže. Vrjednujući svoj život kao ruže prestajale su u drugima gledati suparnike. Drugi nisu niti bili ruže jer su nosili druga cvjetna imena. I ti drugi su posebni zbog te različitosti. Ruže su tek tada počele prihvaćati svoje svijetle i tamne sjene. Svoje izrazite i oku ugodne boje i oblike, ali i svoje trnje.

A drugi su i dalje bili ono što jesu. Boravili su u vlastitim cvjetnim kućama, prihvaćajući svoje cvjetne oblike. Živeći s drugima svakodnevno su imali priliku oživljavati svoje posebnosti dijeleći ih međusobno i od drugih se nadahnjujući za rast u cvjetnom vrtu. I ovoga puta bili su svoji te su se prihvatili posla i priskočili upomoć. Cvjetovi s velikim listovima ižaravali su svoju toplinu da bi cvjetnom energijom utoplili ruže. Za to vrijeme drugi su snažnim puhanjem stresali s ružinoga grma sve požutjele listove kako bi ga zaštitile od daljnjeg truljenja i spriječili širenje bolesti. Za ostalo se zdušno pobrinuo starac, pogotovo sada kada je bio svjedok ružine cvjetne preobrazbe i samoprihvaćanja.

Ivanka Petrović

IZDVAJAMO

Održana adventska duhovna obnova za vjeroučitelje/ice…

Adventska duhovna obnovu za vjeroučitelje/ice i odgojiteljice u vjeri pod naslovom „Evo službenice… VIŠE

Sretan Uskrs

»Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime… VIŠE

Kristova pobjeda svijeta – ohrabrenje i nama danas

S početkom novepedagoške i školske godine u ovim izvanrednim okolnostima, suočavajući… VIŠE

Nadolazeći događajikalendar

  • Trenutno nema nadolazećih događaja.