Kako slaviti Uskrs?

Korizmena duhovna obnova za vjeroučitelje

Korizmena duhovna obnova za vjeroučiteljeZagrebačke nadbiskupije te Sisačke i Bjelovarsko-križevačke biskupije održana je onlinena platformi Teams 24. ožujka 2021. s početkom u 19.30 sati, a pristupila su joj 233 sudionika. Kratak uvod dala je organizatorica duhovne obnove prof. dr. sc. Blaženka s. Valentina Mandarić molitvom posvećenom Mariji u predvečerje svetkovine Blagovijesti. Susretu je nazočila i viša savjetnica u Agenciji za odgoj i obrazovanje mr. sc. Gordana Barudžija, suorganizatorica i logistička podrška duhovne obnove.

„Naša vjera je jednostavno predivna“, tvrdnja je kojom je svoje izlaganje na temu Kako slaviti Uskrs? započeo voditelj duhovne obnove dr. sc. Jakov Rađa. U povlaštenim liturgijskim vremenima dobivamo vrijeme za otkrivanje aspekata svoje vjere koji u redovitom vremenu je dolaze do izražaja. I iako se bogatstvo nalazi u sadržaju vjere, ipak cjelokupnom dojmu doprinosi i forma u kojoj se taj sadržaj iskazuje. Puno je pažnje u prvim vremenima Crkve posvećivano upravo ljepoti i formi, te su crkve uređivane da bi se vjernici u njima dobro osjećali;  da bismo se u crkvama osjećali kao kod kuće. Tu ljepotu i umjetnost Crkva nastoji približiti ljudima i kroz liturgiju, osobito onu pashalnu, uskrsnu.

Pashu može slaviti samo onaj tko je želi slaviti, ističe predavač, stoga je prva Pasha i slavljena tek nakon 400 godina izraelskog ropstva – jer je narod tek tada zavapio Bogu. Važno je željeti novost, ističe Rađa, željeti izići iz ropstva vlastite navike. Nekoliko nas liturgijskih koraka vodi u tom smjeru. Korizma je povlašteno liturgijsko vrijeme u kojem padaju maske i u kojem se više upoznajemo sa samima sobom te nas pripremaju za Uskrs, s osobitom naglaskom na Veliki četvrtak, Veliki petak i Vazmeno bdjenje s pripadajućom liturgijom koja je najsvečanija u godini.

Na Veliki četvrtak obred pranja nogu nastaje nakon što učenici među sobom traže tko bi bio najveći. A njihov učitelj tada se sagiba i pere svima njima noge. Ulazi u ljudsku nečistoću, u ljudsku intimu, tamo gdje nečistoća izlazi na vidjelo pred onim tko ljubi čitavoga čovjeka; stoga smo u sakramentu pokore pozvani svoje grijehe izložiti i nazvati ih pravim imenom. Ustanovljenjem euharistije na taj isti dan Krist pokazuje da želi biti trajno prisutan u našem životu, kao kruh da bude prisutan u službi naše sitosti i punine. Krist sebe doživljava u službi nas. To je prvi korak do uskrsnuća, prijelaza, promjene, a njega može učiniti samo onaj tko se ne miri s postojećim stanjem.

Veliki petak drugi je korak prema Uskrsu. Počinje u šutnji u kojoj se svećenik prostire u crkvi gdje razmatra muku, jer svaka muka i trpljenje sadrže i šutnju, bijeg od patnje. Pouka je Velikoga petka da bez boli nema promjene, nema Uskrsa. U crkvu se unosi križ koji vjernici ljube. Paradoksalno je što se ne ljubi Krista na križu, nego upravo drvo križa. A križ i muka otkrivaju pravo stanje čovjeka, otkrivaju tko su nam pravi prijatelji.

Sljedeći je korak sveta vazmena noć, noć preobrazbe, promjene. U službi svjetla i blagoslovu ognja slika je vjere: palimo svijeću jedni drugima jer i u životu jedni drugima nosimo vjeru. To svjetlo nam osvjetljava i prostor da vidimo kuda se krećemo. U uskliku: “sretne li krivice koja je zavrijedila takvog i tolikog otkupitelja“, otkriva se ljepota te naše vjere, u kojoj je čak i krivica sretna, naglašava predavač.

Svatko od nas treba proći taj put, te dane Velikog tjedna i njegove etape: pronaći u sebi razloge nezadovoljstva, a time i želju za promjenom, za uskrsnućem. Tek tada možemo poželjeti promjenu koja se događa kroz patnju, a te se boli ne treba bojati jer po križu u naš život ulaze dobre stvari. Tu otkrivamo druge oko nas u vremenu kad je teško, a čak i krivnje u našoj vjeri postaju sretne. Pobjeda se događa u svakodnevici, vršeći svoje poslanje, tamo gdje dobivamo život i ondje gdje života naizgled nema.