Kateheza i vjeronauk: dva modela istoga Navještaja

Tribina „Zajednički vidici“ 

U dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu 18. siječnja 2017. u 19.30 održana je prva tribina „Zajednički vidici“ u jubilarnoj desetoj godišnjici njenog postojanja. Voditeljica tribine i njena idejna začetnica prof. dr. sc. Blaženka s. Valentina Mandarić i ovoga je puta tribinu moderirala prema već ustaljenim pravilima te je susret započela zajedničkom molitvom za uspjeh Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije.

Oko 200 slušača okupilo se čuti što o temi Kateheza i vjeronauk: dva modela istoga Navještaja imaju reći prvi ovogodišnji predavači i uvijek rado viđeni gosti: mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, i prof. dr. sc. Tonči Matulić. Biskup Šaško otvorio je ovogodišnji niz tribina pozdravivši okupljene slušače u svoje osobno ime te u ime kardinala Josipa Bozanića. Svoje je izlaganje započeo sa željom da se gleda zajedno, u istome smjeru, kroz oba modela naviještanja Radosne vijesti – koji se ostvaruju u župi i u javnoj školi. Kao posljedicu specifičnosti župnog, odnosno učioničkog konteksta biskup je istaknuo metodološke razlike, te je svoje izlaganje naslovio Sadašnje prilike i neprilike za radosni navještaj.

Polazište je svakog navještaja sadržaj, odnosno crkvenost, ističe Šaško. O Bogu možemo govoriti jer je on sam progovorio o sebi, a taj nam govor i danas otvara pitanja koja se tiču smisla. Navještaj stoga kreće od dubine otajstva života nasuprot površnosti koja se danas nudi. Često se pitamo razumiju li današnji vjernici pojmove koji se koriste u navještaju, upozoravajući na nepotrebna pojednostavljenja govora. Kao primjer biskup navodi sv. Pavla, koji i sam govori čas jednostavno, čas složenim jezikom. Evangelizatori, smatra biskup, ne žele biti popularni, nego im je namjera dati prostora Bogu te Krista činiti vidljivim u Crkvi. Evangelizator se stoga mora zapitati u kakvom svijetu naviješta i čime vjera oplemenjuje osobu i kulturu u takvom kontekstu. Bit je takvog navještaja u nadilaženju problema koji se pojavljuju, a to podrazumijeva biti zajedno s drugima, podrazumijeva napor i trud oko ponovnog stvaranja.

Za navještaj Radosne vijesti to znači da su svi predmeti koji se poučavaju povezani i s vjeronaučnom građom, jer Crkva i vjera prisutne su u svemu što zahvaća život, ističe biskup Šaško. Zbog vlastite svijesti o nedostatnosti kršćanstvo gradi kulturu zajedništva, a važno je da se zagrabi i u riznicu prošlosti. Kao primjer tu su pape iz suvremenog doba – Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i papa Franjo – ali i velikani vjere poput sv. Benedikta. Benedikt se u svoje vrijeme povlačio u samoću iz kulturne jezgre u kojoj je do tada živio te stvara samostansku metodu evangelizacije – i ljudi se njegova vremena skupljaju oko njega tražeći tamo stabilnost. Te nove kršćanske jezgre proširuju kasnije na kulturu i znanje koje danas poznajemo. A važno je stoga i danas zadržati crkvenost, zaključuje biskup Šaško.

Profesor Matulić svoje je promišljanje započeo jezičnim razlikovanjem pojmova, koji pak imaju istu osnovu. Isus Krist, naglašava predavač, u evanđeoskim izvješćima svoje jedinstveno djelovanje i poruku prilagođava slušateljima i mjestu na kojem se nalazi. On tako razlikuje svoje učenike od mnoštva i osobito od svojih osporavatelja. Ista poruka zahtijeva različit pristup kako bi bila shvaćena. Polazište je pak te poruke Krist. Isus svojim učenicima dodatno pojašnjava poruku i uvodi ih u tajnu koju navješćuje. Ponekad i samo pred trojicom učenika (radi svjedočanstva) uvodi u tajnu svoje sudbine.

Njegov pak pristup onim rubnim i odbačenima pokazuje model navještaja Božjega kraljevstva. Svima jednako otkriva da se u djelima koje on čini otkriva Božja blizina. Isus isto Božje kraljevstvo naviješta i u hramu, sinagogi, na putu, u polju, na uzvisini… Poštuje mjesto i prostor na kojem se nalazi i koristi ga kao nadahnuće. Ulazi u odnos sa stvarnošću koja ga okružuje i stvara slike koje svi ljudi, neovisno o civilizacijskom dosegu svoga vremena, mogu razumjeti.

I katehete i vjeroučitelji, nastavlja Matulić, trebali bi se nadahnjivati na tom polazištu. Kateheza kao navještaj smješten u župi i vjeronauk kao navještaj koji se događa u školi trebali bi poštivati različitost mjesta i konteksta u kojem se odvijaju. Vjeronauk u školi s tradicijskog i kulturološkog aspekta upoznavanja vlastite kulture vrlo je važan u upoznavanju svijeta i društva u kojem živimo. Pristup u župi stoga će se više oslanjati na slavljeničku dimenziju.. Navještaj je isti, ali drukčiji postaje pristup. Svima koji u školi odabiru vjeronauk valja otvoriti vrata vjere, a na župnoj katehezi, u crkvenoj zajednici valja ih provesti kroz ta vrata. Vjeroučitelj i kateheta na tom su putu Božja kvaka, Božje oruđe koje će drugima otvoriti vrata vjere.