Nježnost i milosrđe spram odgojnog funkcionalizma i kompetitivnosti

Tribina „Zajednički vidici“

Ciklus tribina „Zajednički vidici“ 24. svibnja 2016. godine priveden je kraju kroz promišljanje o posljednjoj ovogodišnjoj temi - Nježnost i milosrđe spram odgojnog funkcionalizma i kompetitivnosti. U organizaciji Ureda za vjeronauk i uz prepoznatljivo moderiranje prof. Valentine Mandarić, ove se godine niz od pet tribina bavio temom Godine milosrđa.

S polazišta da je kriza roditeljskog odgoja ta koja proizvodi krizu odgoja i obrazovanja općenito svoje je izlaganje gradio prof. dr. sc. Ivica Raguž. Ističući veličinu rada koji se ostvaruje odgojem, prof. Raguž problematizira javno djelovanje kao ono kojem društvo pridaje veće dostojanstvo. Danas pak, kad cvjeta djelatnost vrtića i predškolskog odgoja, treba vratiti dostojanstvo muškarcu i ženi i obiteljskom odnosu – u kojem su roditelji pozvani biti kod kuće, s djecom i za djecu. Naime nameće se umjetan dojam da se osoba, ponajprije žena, može ostvariti kroz karijeru i javnu djelatnost, a posao i zaposlenje shvaćaju se zahtjevnijima i važnijima za jačanje društva. Čak štoviše, stječe se i dojam da roditelji bježe od zahtjevnosti obitelji, prebacujući svoju odgovornost na institucionalni odgoj i formalno obrazovanje. S druge pak strane obitelj djecu odgaja kao svojinu i baštinu, a ne kao strance. Tako se i pred školu i odgojno-obrazovne ustanove stavlja isti zadatak: da djecu i učenike doživljavaju kao svoju obitelj. U obitelji tako svatko ima svoje mjesto i funkciju, a kompetitivnost i funkcionalnost spojeni su u svakoj osobi. Stoga se u školi također treba njegovati taj obiteljski duh po kojem se svaki učenik može osjetiti prihvaćenim.

Predavač u tom smislu ističe i važnost zabrane i zahtjevnosti koje se treba postavljati pred mladu osobu. Ta zahtjevnost pobuđuje divljenje za novost i teži napretku. Novost koju donosi kršćanstvo, ističe Raguž, jest i osjetljivost za ono drukčije i pojedinačno koje razlikuje osobe i daje im posebnost. Milosrđe u tom kontekstu znači potpuno se davati drugima, živjeti za učenike kao što i roditelji žive za svoju djecu, ali uz određeni odmak koji podrazumijeva neuslišanje svih zahtjeva koje djeca imaju, a i to upravo radi njihova dobra. To svakako znači i redovito ih blagoslivljati – odnosno upućivati im pohvale koje grade karakter i samopouzdanje te jačaju njihove vrline. Također to znači i bez gorčine prihvatiti put svakog učenika koji se traži te mu u milosrđu dopustiti i mogućnost novog početka, kao što se to čini i u obitelji. U otkrivanju obiteljskog ognjišta i privatnosti doma, zaključuje Raguž, može se prevladati i kriza odgoja i obrazovanja, čemu bi zacijelo pomoglo (i pomaže) otvaranje katoličkih škola.

O perspektivi odgoja i obrazovanja kroz vjeronauk u školi koji brani cjelovitu istinu o čovjeku govorila je prof. dr. sc. Ružica Razum. Brzina kao simptom današnjega stanja u društvu uočava se u svim promjenama, a koje se tiču i odgoja i obrazovanja, osobito u vrijeme kad se naveliko raspravlja o reformi školstva. Čini se kako danas školstvo gleda u dva smjera; s jedne strane tu su modeli odgoja i obrazovanja koji pripremaju učenika za život u društvu koje se temelji na znanju te se stoga nastoji ojačati kompetencije koje su tržišno isplative. S druge strane, tu su i modeli odgoja i obrazovanja koji promiču važnost morala i kulture. Profesorica Razum istinu o čovjeku vidi na način spajanja tih dvaju modela. Polazište je toga odgoj učenika kao cjelovite osobe koja će razvijati sve svoje resurse, a škola je tu da stvori prostor i omogući učeniku da svoje tendencije razvija kako bi sretnije živio. Ljubav, nježnost i milosrđe u okviru vjeronaučne nastave tu su u službi obrane istine o čovjeku u cijelosti, istine koja se danas relativizira više no ikada. Upravo prianjanje uz Božji naum brani tu istinu, ističe prof. Razum oslanjajući se na naučavanje pape Benedikta XVI., a konkretno se istina o čovjeku očituje u ljubavi koju prema tom istom čovjeku pokazujemo.

Promjena društveno-kulturnog konteksta danas je neupitna. Pitanje je kako odgovoriti na pitanja koje postavljaju današnji naraštaji i doba u kojem živimo. Već II. vatikanski koncil poziva na propitivanje znakova vremena i njihovo spoznavanje i razumijevanje kako bi se mogli integrirati i u naše katehetske programe. Jasno je danas da se tradicionalna duhovnost jako razlikuje od suvremene duhovnosti koja je snažno obilježena distanciranjem od autoriteta i religiozne prakse. Valjalo bi stoga i nastavu vjeronauka upućivati na jačanje temeljne ljudske duhovnosti koja se nalazi u svakom čovjeku, a kako bi ona kasnije postala i religiozna. A to se, smatra Razum, može samo govori li se mladima jezikom koji oni razumiju i tražeći pedagoške načine da sami dođu do određenih zaključaka, odnosno do istine o čovjeku koju vjeronauk želi posredovati. A upravo to iziskuje stalnu preobrazbu nastave i tiče se cilja nastave; brige za čovjeka (učenika) te onda i brige za nauk, odnosno istinu o čovjeku.