Profesionalna i osobna otpornost

Nošenje s nepredvidivim profesionalnim i životnim situacijama

Ovih smo dana svi svjedoci neugodne, neočekivane i nepoznate situacije koja je zadesila cijeli svijet. Da nam je netko prije godinu dana rekao da ćemo doživjeti mučnu nelagodu koja će utjecati na naš sveukupni život, većina bi u nevjerici odmahnula glavom. Neki bi u tome pročitali teoriju zavjere, drugi bi u tome vidjeli proročanstva o smaku svijeta, treći koji žive isključivo u i od sadašnjosti samo bi okrenuli očima i već za sekundu zaboravili na neugodne najave.

Pojedinac je u društvu sa svojim osobinama, vještinama i vrijednostima po naravi pozvan kako u osobnom životu tako i u profesionalnom životu nositi se sa svakodnevnim izazovima. Prateći medije uviđamo kako je svaka odgovorna institucija preuzela odgovarajuću ulogu u upravljanju novonastalom situacijom. Posebno do izražaja dolazi korelacija i suradnja svih društvenih važnih institucija koje osiguravaju i brinu o dobru svih građana.

U traženju povoljnih ishoda osviješteni i kompetentni stručnjaci priznaju vlastito „neznanje“ ali ulažu sve napore kako ne bi “događaj“ interpretirali na kaotičan i depresivan način. Karakteristika kompetentnih stručnjaka očituje se u njihovim vještinama i osobinama koje su ugradili u psihološku otpornost važnu za prilagodbu teškim okolnostima.

Važnost psihološke otpornosti učitelja

Iskustvo „sudaranja“ s nepredvidivim problemima i poteškoćama je svojstveno skoro svakom učitelju tijekom njegove profesionalne karijere. Svakodnevne nepredvidive okolnosti i scenariji svojstveni su dio prirode poučavanja i predstavljaju stalni emocionalni i intelektualni izazov stručnjacima koji nastoje poučavati najbolje što mogu. (Prema: https://onlinelibrary.wiley.com/doi/pdf/10.1080/01411926.2011.623152). Učitelji su izloženi neprestanim udarima „vjetra“. Jedino fleksibilnošću i otpornošću mogu odoljeti silini udaraca. U protivnom, bit će stalno izmoreni, iscijeđeni, frustrirani, bezvoljni, ogorčeni, depresivni i bolesni.

Otpornost nije vještina koja se stječe isključivo iskustvenim traumama niti vještina izvlačenja iz teškoga položaja („dočekati se na noge“), već ona podrazumijeva održavanje ravnoteže i osjećaj za predanost i djelovanje u svakodnevnim situacijama u kojima učitelji poučavaju. (Prema: https://onlinelibrary.wiley.com/doi/pdf/10.1080/01411926.2011.623152, str. 26). Radeći intenzivno na sebi, s drugima i na nepovoljnim događajima/okruženju svaki učitelj je na putu izgradnje tako neophodne vještine – psihičke otpornosti, a sve u cilju konstruktivne prilagodbe nepovoljnim profesionalnim prilikama i zadacima.

a)      Pristup nepovoljnim (ne)prilikama

Pristup određenoj poteškoći ovisi o učiteljevom načinu interpretacije samog događaja/konteksta. Ukoliko učitelj nastalu poteškoću doživljava uglavnom kao problem i kao katastrofu, tada će se njegove aktivnosti više usmjeriti u borbu za opstanak i preživljavanje. (Prema: https://www.cipd.co.uk/Images/developing-resilience_2011_tcm18-10576.pdf).

Ulaskom u razred učitelj ne može sve situacije kontrolirati i zahtijevati od učenika da se dinamičan proces učenja i odnosa ostvaruje na način kakav je on zamislio. Stoga je od presudne važnosti promjenu prihvaćati i doživljavati kao životnu sastavnicu, kako u osobnom životu tako i u profesionalnom. U susretu s „nepogodom“ možemo tražiti krivca u nekome izvan sebe, možemo teret krivnje staviti na sebe radi naše vlastite nesposobnosti ili se možemo fokusirati na nadilaženje krize i traženje rješenja. U našoj odluci očituje se naš pristup životu, naša sposobnost preoblikovanja ili promjene vlastite perspektive, promatranje izazova kao mogućnosti učenja, određivanje ciljeva i poduzimanje najprikladnijih koraka –aktivnosti koje bi mogle dovesti do ostvarenja cilja.

Ako se nepovoljan uvjet doživljava kao izazov, tada učitelj razmišlja o načinima stjecanja određenih vještina da bi na najprikladniji način odgovorio na taj izazov. Jednostavno rečeno traži energiju za punjenje, a ne čeka da se kao isprazni poput baterije te ne čeka da se nekim čudom dogodi nešto izvana. Samo pozitivan odnos prema radu/poslu daje priliku da se i nevolja tumači drugačije te da je u fokusu preusmjeravanje prepreka, minimaliziranje negativnih utjecaja i traženje rješenja.

b) Rad na sebi

U literaturi postoje različiti modeli refleksije koji imaju karakteristiku samorazvojnosti i usredotočenosti na učenje iz svakodnevnih profesionalnih iskustava. Strukturiranim promišljanjem onoga što i kako radi učitelj osvješćuje uspješne, manje uspješne i neuspješne profesionalne aktivnosti i postignuća.

Osim usredotočenosti na profesionalno preispitivanje vlastitog rada, profesionalna kriza je prigoda za osvješćivanje osobina, stavova i uvjerenja koje učitelj unosi u razred. Time učitelj na svjesnoj razini može uvidjeti koliko je njegova profesionalna uloga određena osobnim kontekstom. Neugodne situacije omogućuju da osvijestimo uobičajene, često nesvjesne i rutinske obrasce mišljenja i djelovanja. Profesionalne nevolje postaju okidači koji omogućuju da na površinu isplivaju naše nepoznate i duboko potisnute misli, emocije i djelovanja. Naše ukorijenjene navike često nam ne daju priliku biti drugačiji i sprječavaju nas u osmišljavanju lepeze strateških i kvalitetnih izbora i u konstruktivnom djelovanju.

Psihološka otpornost ovisna je i o odnosu kakav imamo prema sebi. Psihološku otpornost gradimo dobrotom prema sebi; imajući dovoljno povjerenja u sebe, optimizmom, samosviješću (o onome što mislimo i kako osjećamo), upravljanjem vlastitih emocija i unutarnjom energijom, emocionalnim uvidom, radom na usklađenosti emocija i emocionalnih reakcija, osvješćivanjem i integracijom slijepih točaka, usmjeravanjem pažnje na naše jake strane, humorom, duhovnošću i očuvanjem zdravlja.

Integracijom svjesnog i nesvjesnog, automatiziranog i refleksivnog te emotivnog pospješuje se mentalna okretnost kojom se svjesno „stoji na nogama“, rješavaju poteškoće i biva kreativan. Psihološka otpornost se pojačava ukoliko radimo na vlastitoj unutarnjoj autonomiji; oslobađajući se iznutra od navika i karaktera, propitivanjem unutarnjeg svijeta te aktivnim i svjesnim djelovanjem. (Prema: https://www.scribd.com/doc/249867273/INTERAKCIJA-I-KOMUNIKACIJA-docx).

c) Rad s drugima

Profesionalna otpornost učitelja se pored izgradnje jakih unutarnjih snaga osnažuje uspješno razvijenim čvrstim vezama s učenicima i kolegama sustručnjacima. Zamršeni i napeti odnosi često su ishod obrambenih komunikacijskih obrazaca. Svaki učitelj će lako iz svoje profesionalne naprtnjače izvući iskustvo otežane komunikacije i konflikata s drugima.

Uzajamnim djelovanjem kroz traženje i pružanje pomoći i podrške, aktivnim slušanjem i komunikacijom koja dovodi do razumijevanja unaprjeđuje se pozitivan odnos prema radu pa se i profesionalne nevolje sagledavaju na drugačiji način. U kolektivu, u zbornici, na stručnim seminarima i drugim stručnim aktivima pojedinačna učiteljeva profesionalna iskustva često postaju javna te se na njima istražuje i analizira uz razmjenu iskustava. U ozračju povjerenja i zajedništva učitelj može preoblikovati svoja postojeća znanja i praksu te kroz drugoga dobiti i drugačiji, drugi objektivni pogled. Suradni odnosi pomažu da se kolegijalno gradi otpornost. U tom slučaju učitelj nema potrebu zauzimanja obrambenog stava sa zadaćom da se stalno brani od stresa.

Socijalnom bliskošću radno okruženje postaje sigurno, dinamično, ugodno i motivirajuće.

Iskreni, otvoreni i poštivajući odnosi podrazumijevaju svjestan rad na sebi te poznavanje i prihvaćanje drugih. Aktivno sudjelovati u profesionalnom životu kolega često znači prelaziti granice. „Ponašanje ljudi u odnosima podsjeća na ponašanje dikobraza koji se nastoje ugrijati za hladne zimske noći. Hladno im je, stišću se jedan uz drugoga ali što se jače stišću to više boli zadaju jedan drugome svojim oštrim bodljama. Zbog uboda se moraju razmicati, ali se opet približavaju zbog hladnoće i tako unedogled“ (A. Sschopenhauer). (Preuzeto s: http://mapaznanja.hr/hr/poslovne-edukacije/otvoreni-seminari/upravljanje-me%C4%91uljudskim-odnosima-na-poslu,428.html).

Slika dikobraza ukazuje na kompleksnost ljudskih odnosa. Teško je u svakom trenutku biti svjestan vlastite neverbalne i verbalne komunikacije koja ostavlja trag na drugome. Ali je zato važno osvijestiti da se smetnje u komunikaciji često događaju i da uvijek možemo, ukoliko smo svjesni svojih izrečenih i neizrečenih misli, emocija i ponašanja izreći naše namjere i htijenja. Izricanje namjere je most koji ponovo spaja osobe/kolege/stručnjake u suradnički odnos.

Komunikacijska i svaka druga nepogoda je prilika za učenje o sebi, dubljoj angažiranosti za promatranje stvarnosti očima drugih, našoj prilagodbi na drugačije i neočekivano te spremnosti na promjene.

Ivanka Petrović