Sakramenti u vjeronaučnoj nastavi

Stručni skup za vjeroučitelje 

Vjeroučitelji osnovnih i srednjih škola Zagrebačke nadbiskupije i Bjelovarsko-križevačke biskupije okupili su se 14. ožujka na stručnome skupu Sakramenti u vjeronaučnoj nastavi. Stručni skup održan je u prostorijama Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu u trajanju od 6 sati, s ograničenim brojem sudionika zbog radioničkog dijela. Uvodni pozdrav okupljenim vjeroučiteljima uputile su organizatorice skupa, u ime Agencije za odgoj i obrazovanje mr. sc. Gordana Barudžija i u ime Ureda za vjeronauk prof. dr. sc. Valentina Mandarić, koja je u radni dan uvela prigodnom meditativnom molitvom. Ovoga su puta o sakramentima u teorijskom dijelu govorili mons. Ivan Šaško i prof. dr. sc. Anto Barišić.

Najprije je mons. Ivan Šaško kroz predavanje progovorio o temi Odgoj za obred i odgajanje obredom. Svoje je promišljanje izložio kroz kratak povijesni presjek te je kroz dvije slike (obiteljski život i medijska promidžba) konkretizirao bit predavanja. Govor o sakramentima, istaknuo je predavač, jest srce teologije koje se očituje u obredima. Od samih je početaka kršćanstva obred čin identiteta života u Kristu te je u središtu svakog obreda susret koji se očituje u slavljeničkoj dimenziji. Da bi se čovjek i danas mogao osobno susresti s Kristom potrebna nam je medijacija – posrednik – da bi se očuvao kontinuitet i istinitost prostora i vremena bez prekidanja povezničke veze sa životom Isusa Krista. Obred je kao komunikacijski sustav možda i najsloženiji, smatra biskup Šaško, a karakteriziraju ga osobito tri dimenzije: 1. on nema izvorište u sebi, nego koristeći materijalnu stvarnost obred postaje ishodište duhovnosti, što podrazumijeva kategoriju darovanosti; 2. obred nije usmjeren nekom vanjskom cilju, nego je otvara prostor prihvaćanja i konzumacije (blagovanja) te tako također postaje darom; 3. obred jasno iskazuje užitak slavljenja. Ove su tri odrednice, nastavlja predavač, posve u suprotnosti s kulturom današnjice te je nužan odgoj obredom kako bi se taj proces ispravio.

To je moguće kroz dvije slike koje na razmatranje nudi biskup Šaško: kroz kršćansku ženidbu (kao pozitivan primjer) i kroz medijsku promidžbu (kao primjer prijelaza simboličkog govora u dijabolički – razdjeljujući). Kršćanska ženidba tako kroz tri elementa iskazuje određenu obrednost: kroz slobodno vrijeme, vrijeme rada i vrijeme slavlja. Obrednost se u obitelji jasno daje naslutiti kroz dimenzije obiteljskoga stola, kreveta i toaleta (kao mjesta osobnog uređivanja i uljepšavanja). To se posljedično reflektira i u crkvenim slavljima. Prostori nekorisnosti, zajedništva koje se uči u obiteljskom domu otvara nas i za prostore nekorisnosti koji u liturgijskom činu postaju simbolični čini te samim time i most za susret s uskrslim Kristom. S druge strane, medijski prostor, osobito kroz promidžbene spotove i u njima iskazanu umjetnost nagovaranja, obilato se služi simbolima koje čovjek intuitivno shvaća. Tako medijski prostor postaje prostor pervertiranja simboličke uporabe, ističe biskup Šaško. Preuzima se matrica čovjekova mišljenja koja se zatim preslikava na čovjeka kao korisnika ili potrošača. Promidžba tako nudi vrijednosti da bi posljedično došla do predmeta, koji su najčešće banalni. Euharistija pak, odnosno liturgijsko slavlje, radi na tome da bude „nekorisna“, ona nema izravan cilj nego nudi susret sa spasiteljem; u promidžbenom spotu čovjek nalazi sebe samog, dok kroz liturgiju čovjek traži sebe, ali pronalazi Drugoga, zaključuje predavač.

            U drugome je predavanju dr. sc. Anto Barišić naglasak stavio na Euharistiju kao kršćanski duhovni odgojni centar. Uzevši u obzir naslovnike ovog stručnog skupa, predavač je posegnuo za govor o sakramentima koji nude vjeronaučni udžbenici. Euharistija se u njima predstavlja kao sakrament nad sakramentima, kojem su svi drugi sakramenti usmjereni. I sam Drugi vatikanski sabor daje mu nenadmašnu ulogu u svojim dokumentima. Cjelokupni govor o sakramentima, osobito euharistijskom slavlju, smatra predavač, počinje od prve kršćanske zajednice koja se spontano nastavljala nalaziti za istim stolom. Izvor je tog spontanog nalaženja Kristov zahtjev i nalog učenicima upućen na Posljednjoj večeri. Školskim rječnikom govoreći, taj je nalog Kristovim učenicima postao, bio i ostao domaća zadaća koju trebaju izvršavati dok se Krist opet ne pojavi u slavi. Stol oko kojeg se učenici skupljaju nakon Posljednje večere sad postaje centar za odgoj kršćana. Ukorjenjivanjem kršćanstva u helenističkoj kulturi s vremenom je došlo do problema terminologije (poput optužbi za kanibalizam) te višebožački mentalitet pred kršćanstvom ostaje zbunjen. Prvi kršćani bili su tadašnjem društvu prepoznatljivi upravo po nedjeljnim okupljanjima. Iskustvo Krista uskrslog mijenjalo ih je, a iako u teologiji nisu bili školovani, imali su živo vjerničko uvjerenje te je euharistija postala i evangelizacijsko žarište. S vremenom su se intelektualci također obraćali na kršćanstvo te ih istine vjere počinju zanimati i intelektualno. Budući da su bili iz viših slojeva, oni sada u drugim jezičnim kategorijama navješćuju Krista. Bili su to prvi apologete koji su imali potrebu prenositi znanje drugima uz želju da Krista spoznaju i prihvate kao spasitelja. Pa ipak, njihovo je učenje o Kristu ipak proizlazilo iz osobne vjere. Svoje je izlaganje predavač zaključio mišlju kako svaki vjeroučitelj ponajprije mora biti vjernik, i to u trajnoj povezanosti s Kristom i u stalnom odnosu sa sakramentima. Tek tada će naviještanje i poučavanje vjeronauka biti i svjedočko i za odgajanike plodonosno.

Nakon predavanja i odmora uslijedio je radionički dio stručnoga skupa. Na prethodnom skupu isprobane i dobro prihvaćene radionice i ovoga su puta vodile iste autorice radionica u organizaciji više savjetnice za vjeronauk mr. sc. Gordane Barudžija. Ishodi učenja u obradi sakramenata kršćanske inicijacije s obzirom na razvojnu dob učenika radionica je koju je, s naglaskom na srednjoškolskom uzrastu, vodila mr. sc. Gordana Barudžija. U toj su se radionici uvježbavale razine postignuća učenika s obzirom na razvojnu dob. Uvježbavalo se i postavljanje primjerenih zadataka za provjeru postavljenih ishoda učenja. Na rad u srednjim školama bila je usmjerena i druga radionica, koju je vodila vjeroučiteljica Petra Pintar na temu Iskustveni pristup obradi sakramentalnih tema u srednjoškolskom vjeronauku. U radionici su se razmatrali sakramenti u vidu susreta Boga i čovjeka s osobitim naglaskom na aktualizaciji teme za učenike. Različite nastavne metode u obradi sakramenata naslovljena je radionica vjeroučiteljice Ilijane Jularić. Ova radionica, primjerena za rad s osnovnoškolskim uzrastom, predstavila je nekoliko metoda rada koje mogu osvježiti nastavu vjeronauka. Vjeroučiteljica Katarina Pučar vodila je radionicu Znakovi i simboli u sakramentima – vidljivo u nevidljivome. Tu su vjeroučitelji analizirali radne listove za učenike, njihovu primjenu i mogućnost samostalnog slaganja istih. Rezultati radionica predstavljeni su u plenarnom dijelu stručnoga skupa.

Isti stručni skup održat će se 18. travnja i 9. svibnja 2015. kako bio svi vjeroučitelji imali priliku aktivno sudjelovati u radu.