Samootkrivanje (vjero)učitelja u razredu

U kontekstu uspješne komunikacije s učenicima u razredu i njihovom usmjeravanju na procese i ishode učenja veliku ulogu osim znanja o nastavnim sadržajima i metodama poučavanja i učenja imaju učiteljev stav, samosvijest i samospoznaja o tome tko je, kao i njegove osobine i vrijednosni sustav, integritet, relacijske kompetencije i dr.

U odgojno-obrazovnom radu učitelj je neprestano izložen učeničkom gledanju, promatranju i procjenjivanju. Možemo se zapitati u kojem intenzitetu učenici poznaju svoje učitelje, ne samo kao voditelje nastavnog procesa, nego i kao bliske osobe, ljude od krvi i mesa koji imaju svoje uspone i padove te ih bez bojazni artikuliraju. Koliko u tim dinamičnim odnosima do izražaja dolazi ili treba doći učiteljeva osobina samootkrivanja? Može li učitelj biti zainteresiran za učeničko mišljenje, stavove i raspoloženja ukoliko i sam ne pokazuje svoj unutarnji svijet niti ikoga pušta u njega?  

Mišljenja učitelja podijeljena su oko važnosti integracije ove osobine u kontekstu poučavanja i učenja. Ima ih koji smatraju da je njihova zadaća učenike poučavati i učiti određenim znanjima isključujući osobnu dimenziju, kako vlastitu, tako i učenika. O takvim učiteljima učenici ne znaju baš puno, a mogu ih procjenjivati samo na temelju onoga što vide.

Učitelj upada u zamku kada se isključivo bavi nastavnim sadržajima misleći da je dovoljno ispravno ih verbalizirati ne osvješćujući (namjerno/nenamjerno) da je pri tome važno imati i unutarnje raspoloženje/stav koji će biti u skladu s izrečenim. Nije li to možda i prilika da učenici razotkriju podvojenost između onoga što učitelj izriče i neverbalno pokazuje? Lako će se uočiti nedosljednost, pa često takvi učitelji unatoč svemu kod učenika ne izazivaju stav poštovanja i autentičnosti. Koliko je na temelju toga iskrivljena i sama slika o učitelju - ili i o tome učitelj ne mari? Smatra li da svjesno i odgovorno ispunjava svoju zadaću time što učenike poučava znanju? Takvi učitelji tvrde da zdravom osobnom distancom postižu radnu disciplinu u razredu te da stječu autoritet i ozbiljnost u radu.

Pri tome se možda zaboravlja da je čovjek biće koje lakše usvaja znanja ako mu nisu prezahtjevni zadaci i ukoliko se uči u poticajnoj, poznatoj, povjerljivoj i ugodnoj radnoj klimi.

 

Upoznaj samoga sebe – skidanje maske

Procesu samootkrivanja prethodi i učiteljevo opažanje i samosvjesnost, vještine koje mu pomažu u stjecanju uvida u vlastito mišljenje, raspoloženje i djelovanje. Još u dalekoj povijesti Ciceron je, navodeći izreku upoznaj samoga sebe, uočio važnost rada na sebi kao temelj svake komunikacije i javnoga djelovanja, pogotovo kada je riječ o obrazovanju i sudjelovanju u formiranju mladih osoba. Razvijena samosvijest podrazumijeva rad i učenje o sebi i na sebi koje neprekinuto traje cijeloga života. Stoga je neumorna zadaća svakog učitelja paralelno s učenikom „čitati“ vlastitu knjigu, koja osim glavnog teksta ima i popratne; fusnote, literaturu, kazala i bilješke, a sve služi kao pomoć u otkrivanju i pojašnjavanju teme i razumijevanju sadržaja. Kao što glumac na pozornici izriče sadržaj i kroz njega samoga sebe, tako i učitelj ispred učenika demonstrira proces cjeloživotnoga učenja u različitim profesionalnim fazama, s poteškoćama i željenim ishodima. Vjerojatno u tim situacijama učitelj nije previše zabrinut u određivanju granice samootkrivanja. Poznajući sebe ne boji se priznanja vlastitih nedostataka i eventualnog ogoljavanja. Svjestan je zamaskiranog lica, držanja i govora. Ne glumi da mu je svejedno ako kod učenika uoči nezainteresiranost, dosadu, umor, sjetu, neraspoloženost i druga moguća stanja te ih na adekvatan način izriče. Time ostavlja manje prostora za potencijalne učeničke pretpostavke i njihova nerealna očekivanja od učitelja.

 

Zrcaljenje sebe kroz druge

Segmenti poželjnog osobnog i profesionalnog samootkrivanja mogu se iščitati u Zakejevom primjeru koji opisuje biblijski pisac Luka (Lk 19,1-10). U Zakejevom ponašanju postaje vidljivo da nije baš najzadovoljniji sobom, kao ni ugledom koji je imao među ljudima. Podvojen je; želi neku promjenu, ali bez izlaganja. Nelagodno mu je biti jedan od svjetine i javno pokazati potrebu za promjenom. Vjerojatno misli da bi naišao na osudu naroda znajući kakvim se poslom bavio, a vjerojatno je i Isus čuo za njega i dobro znao tko je Zakej. Pretpostavljao je Zakej da bi naišao na zabrinute poglede, omraženost i gnjev, ali ipak želi nešto više od onoga što je u određenom životnom razdoblju izabrao; ubirati porez i ne mariti za raspoloženja i stavove ljudi s kojima radi. Ubirao je porez i moglo bi se reći da je „izvrsno“ obnašao svoju ulogu. Ono što je narod znao o njemu jest da je bio skupljač poreza i bogataš. Nisu znali za njegove unutarnje potrebe koje su jedva čekale priliku da ugledaju svjetlo dana. Sve dok u jednom trenutku nije odlučio napraviti pomak i ne znajući krajnji ishod. On jednostavno prihvaća rizičnu situaciju. Prepušta se izazovu i otkriva svoje namjere. Penjanje na drvo predstavlja Zakejevu potrebu za promjenom, ulazak u nutrinu i otkrivanje vlastitosti s kojom nije zadovoljan. Na Božji poziv i prihvaćanje Zakej odgovara silaskom.

Skida nadmoćnu masku kako bi iz bližega promotrio i upoznao Isusa. I u tom otkrivanju slijedi životni susret koji mijenja smjer njegova bivovanja i djelovanja. U Isusovom ponašanju vidljiva je zainteresiranost za poznavanjem drugoga. Stoga Isus može i reći: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.“ Isus se tada ne boji vlastitog samootkrivanja i tuđeg prigovaranja. Ulaskom u njegovu kuću Isus prihvaća Zakeja i njegovu životnu situaciju te mu daje priliku da u njemu prepozna puninu života. U ovom susretu sve je jasno. Susret se i događa jer su obojica „ogoljeni“. I Zakejevo buduće djelovanje proizlazi iz susreta.

Zakejevo samoopažanje je prvi vrjednujući korak koji puno govori o njegovom djelovanju (gdje je, što i kako radi); suočava se sa svojim manjkavostima i pri tome se ne boji „osude“ drugih. Sretan je i „gozbuje“ s Isusom. Odnosno, pred njega donosi sve otkriveno i skriveno, sve ono što jest. I svjesno i nesvjesno. Postaje ono što treba biti. Samoostvaruje se na način od kojeg drugi imaju koristi i uživaju u tome. Napokon posjeduje znanja o sebi, svojim mogućnostima i sposobnostima bez samoobmane.

 

Vjeroučiteljeva nedjeljivost

Čovjek se ne rađa s integritetom, nego ga kroz svoje misli, stavove, vrijednosti i ponašanje na osobnom i profesionalnom području svakodnevno ostvaruje. Dnevnim aktivnostima postupno se ostvaruje cjelovitost koja zadovoljava čovjeka, a čini ga ispunjenim i neodvojivim od samoga sebe. Tako i Grün s pravom kaže: „Poniznost je hrabrost sići u vlastitu stvarnost, u prljavštinu koja je i u meni.“ U ovome se očituje vjeroučiteljska izloženost i spremnost na rizik, ali i na prihvaćanje i preobrazbu. Tako se učeniku pokazuje put i proces trajne samoizgradnje u kojem se jedino može i ostvarivati.

Kao vjeroučitelji imamo povlasticu jer se neprestano bavimo Božjim riječima pa su nam i misli usmjerene na dobre sadržaje. A misli utječu na naš stav, duh i djelovanje. Bavljenje sobom je dar, dužnost i odgovornost, pogotovo onima koji po zvanju druge poučavaju, vode i usmjeravaju. Kroz izabrano zvanje vjeroučitelj je uvijek u dinamičnom usklađivanju s unutarnjom Božjom klicom koja ga potiče na autentičnost i neodjeljivost od samoga sebe.

 

Ivanka Petrović, savjetnica

Ured Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi

IZDVAJAMO

Produljenja mandata i ostale molbe

Radi organizacije poslova u Uredu za vjeronauk molimo sve vjeroučitelje koji nemaju trajni mandat da… VIŠE

Duh Sveti i Njegovi darovi

Duhovna obnova za vjeroučitelje u Novigradu na Dobri Unatoč visokim ljetnim temperaturama, svoje duhovno… VIŠE

Vjeroučitelji u Drugoj sinodi Zagrebačke nadbiskupije

Od svetkovine Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca 2016. do svetkovine Krista… VIŠE

Radosti koje pružamo drugima, nama se vraćaju.

Anna Ritter

Više

Nadolazeći događajikalendar

  • Trenutno nema nadolazećih događaja.