Upaliti svijeću, produljiti dan

Jedno je od najvećih i prvih iznašašća čovječanstva – trenutak kada je čovjek ukrotio vatru. A onda je vatru ukrotio u plamenu svijeće da bi produljio svoj dan, da bi u domu mogao čitati i obavljati poslove u miru koji donosi večer sa svojim mrakom. Vatra je donijela mogućnost kuhanja hrane, očuvanja topline, zaštitu od predatora i kukaca i – nipošto manje važno – produljila je produktivnost dana.

A mrak sa sobom nosi i dozu jeze i straha, nepoznanicu koju skriva odsutnost svjetla, dok samo jedna mala svijeća blista jarče i žarče od mnogoga mraka. Njeno se svjetlo vidi kilometrima u noći; i samo jedno malo svjetlo nadaleko razgoni mrklinu.

***

A idući ususret Kristu, koji je svjetlo našega mraka, palit ćemo svake nedjelje na adventskom vijencu još jednu svijeću više. Sve dok nam dođe i pohodi nas Mlado sunce s visine, koje dolazi kao dar premilosrdnog srca Boga našega, da bi obasjao one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.

Vjerujemo da će rasvijetliti našu spoznaju i otvoriti nam oči da vidimo koliko maleni idemo ispod zvijezda, nepravedni u svojim nesigurnostima, ograničeni u znanju i spoznaji istine.

Paliti uvijek iznova svoju svijeću i razgoniti mrak veliki je projekt svakog života, jer svaka će adventska svijeća postupno rasvjetljavati put – i nama i našim bližnjima na tom istom putu.

Sanja Plevko