Ususret boljim vremenima

Otkrivanje sebe uz metaforu

Ivanka Petrović

 

Izmijenjene prirodne i društvene okolnosti izazivaju nas na misaoni i čuvstveni dvoboj kojemu ni sami ne možemo predvidjeti ishod. „Suparnika“ ne poznajemo u potpunosti, no svejedno se nadamo dobru. U fazi iščekivanja i promišljanja iz svojih naprtnjača izvlačimo osobne mogućnosti – resurse, te ih nastojimo djelatno primijeniti. Riječ je o nekim osobnim stavovima, emocijama, vrlinama kojih nismo lišeni, već jednostavno radi izvanjskih okolnosti i naše vlastite svakodnevne rutine i smanjene pozornosti nisu imali priliku češće biti vidljivi i korisni. Duhovno zajedništvo, postojanost, strpljivost, promišljanje, razumijevanje, suosjećanje i nada naše su kvalitete koje se danas na poseban i intenzivan način očituju izvanjskim djelovanjem.

Tako i dolje navedena Orahova priča na način metafore upućuje na otkrivanje smisla i u općoj atmosferi koja se trenutno čini nepovoljnom i besmislenom.

 

Orahova priča

Nakon iznenadne olujne vremenske nepogode koja je unijela nemir među raznovrsna stabla bogatoga voćnjaka, uništivši im većinu plodova, nastala je silna tuga i razočaranje. Prizor za oči nimalo ugodan. Iščupane grane marelica, ogoljela stabla jabuka i listovi vinove loze kao da su preboljeli neku zaraznu bolest. Ograda od kupina i malina koja je dijelila voćnjake jednostavno se prepolovila. Sve su voćke sada izgledale sićušne i činilo se kao da je prestao život.

Posebno su bile ugrožene mlađe voćke kojima korijen još nije bio duboko usađen u zemljano tlo. Bile su neutješne. Stenjale su i uvukle se u sebe. Vrijeme kao da je stalo i teško ih je bilo pokrenuti. Nisu se mogle odvojiti od onoga što vide i što su doživjele. Vidjevši silnu tugu i jad, stari Orah odluči progovoriti koju riječ u želji da ih ohrabri. Inače su držali do njegovoga mišljenja i činilo se da ga doživljavaju kao oca koji ih štiti, ali i potiče na život. Bio je svjestan sebe i prirode i jednostavno nije dozvolio da nastala neprilika zamuti njegovo gledanje na život.

Orah je suosjećao sa svim stablima, ali nije dopustio da ga osjećaji razočaranja i beznađa preuzmu. Razlog tomu je njegov dugačak životni vijek s puno dobrih i loših uroda. Energija i slast su njegova posebna obilježja, koja su sada bila najpotrebnija da ih podigne. Započinje svoju priču tihim i odlučnim glasom:

- „Znate li vi koliko godina imam“? Ostale voćke jedva dignuše glavu i svaka sebi u krošnju nešto promrmlja.

- „Još uvijek se mogu prisjetiti svake od vas kada ste donesene u ovaj voćnjak i zasađene u mojoj blizini. I ne znate koliko sam, dok ste vi snivali, ja od sreće pjevao, ali tako tiho da vas ne uznemirim. Tako sam želio biti blizak svakoj od vas i radovao sam se dok ste odrastale i pretvarale se u mladice. Promatrao sam kako ste različite i posebne po bojama, mirisima, oblicima. Prepoznavao sam vas po njihanju krošnji i treptaju lista. Prolazio vaše brige.

A ja, kako sam tek ja čudno dospio ovamo! Nisam vam nikada o tome govorio. Nekoliko mjeseci stajao sam u štali naslonjen na zid kao sadnica i već se pomirio da ću istrunuti ili izgorjeti u vatri. A onda je vlasnik odlučio zasaditi me na malom proplanku podno vinograda i u blizini nekoliko nepoznatih voćki. Danas vas sve znam i sretan sam što ste tu. U početku se nisam baš snalazio te sam više odmjeravao druge i uočavao velike međusobne razlike. Rastao sam i sazrijevao. Živio od sunčeve topline i hranjivoga tla. Vodili su brigu o meni premda još u ono vrijeme nisam bio u stanju sve razumjeti.

Opažao sam kako svake godine postajem viši i krupniji. Tako sam bio znatiželjan što će se dalje događati! Često sam viđao ljude koji su u određeno vrijeme dolazili i brali nešto sa stabala. Tada sam samo znao da ja nemam ništa, ali bih rado i sam nešto bio ponudio. Žarko sam htio biti kao svi drugi… Pomalo sam radi toga bio zavidan, ali i strpljiv u iščekivanju. Meni je trebalo znatno više vremena da se razvijem. A onda sam primijetio da se nešto sa mnom događa, da sam malo drugačiji. Vidio sam na sebi neke čudne, male čvoriće koji su tako brzo iznikli iz mene da ih nisam bio niti svjestan. Bio sam ukrašen slatkim i mirisnim pupoljcima. Prožimao me osjećaj ugode. Bio sam lijep, a divljenje drugih sam iščitavao iz njihovih pogleda i uzdaha. Često sam u to vrijeme imao goste koji su se radi opojnih mirisa zadržavali i dulje nego što su htjeli. Kako sam te pupoljke samo ponosno pričvrstio uza se i nastojao ih zaštititi u jarkim sunčanim danima praveći im hlad i skrivajući ih svojim lišćem od šamaranja vjetra! A za hladnih noći sam im tiho pričao i uspavljivao ih.

U jutarnjim satima lagano sam ih budio i pripremao za život u prirodi. Međusobnim razgovorom izmjenjivali su svoje nedoumice, a istančanim osluškivanjem prepoznavali su opasnosti. Hranu su raspoređivali ravnomjerno i činilo se da je svatko od njih poseban. Obzirom da sam zasađen na povišenijem mjestu, a i prilično sam visok, moji pupoljci imali su materijala za opažanje. I to im je pričinjavalo zadovoljstvo.

Nakon nekog vremena pupoljci su se počeli oblikovati u jezgru, istovremeno krojeći i svoju vanjštinu. Ljuska je štitila samu jezgru od štetnih izvanjskih okolnosti. Bila je tvrda i otporna na nepovoljne utjecaje. Svaki od njih bio je ponosan jer su ih ubrzo počeli oslovljavati imenom „orah“. Ali tada su krenule i prave brige. Bili su još neotporni na neke vremenske situacije, što se uskoro i pokazalo. Većinu ih je pogodio silan mraz koji je došao iznenada, ali je ostavio za sobom nepobitan trag. Nenavikli još na niske temperature i nedovoljno otporni moji plodovi gotovo su visjeli na tankim grančicama koje su ih spajale s krošnjom i deblom oraha. Bilo je pitanje trenutka kad će se naći na zemlji. Ja sam im pružao hrane i zračio energijom koliko god sam mogao, i više iznad svojih snaga. Bio sam im podrška, ali morali su se sada i sami boriti. Nažalost, nekih plodova već do jutra nije bilo na mojim granama. Neki su se održali na granama, ali već tada je bilo jasno da će izgledati malo drugačije, što veličinom a što okusom. Bilo mi je teško gledati njihovu borbu i najradije bih se ja za njih borio.

Ali u prirodi nije tako. Svatko u određenom trenutku preuzima na sebe važnu ulogu. Velike i zrele voćke nose, čuvaju i štite mladice dok se ne osposobe za samostalno oblikovanje i sazrijevanje. Dok ne upoznaju svoju ulogu. Odrasli su tu, ali ostaju u sjeni i tješe kada je potrebno, a mladice se svojom energijom i sposobnostima pretvaraju u prave prirodne bisere. Tako su i moji nekadašnji pupoljci, kako god na kraju izgledali, u svojoj suštini bili orah i ponosno nosili ime Orah.

Zato i vi budite ponosni na posebnosti imena koje nosite! Dogodila se nesreća, ali nismo izbrisani s lica Zemlje. Imamo jedni druge! Snažimo se, dajući najbolje što možemo od sebe. Naše otrgnute plodove darujemo zemlji koja ižarava njihovu energiju i hrani korijenje naših sadašnjih i budućih mladica.“

 

IZDVAJAMO

Kristova pobjeda svijeta – ohrabrenje i nama danas

S početkom novepedagoške i školske godine u ovim izvanrednim okolnostima, suočavajući… VIŠE

Produljenja mandata i ostale molbe

Radi organizacije poslova u Uredu za vjeronauk molimo sve vjeroučitelje koji nemaju trajni mandat da… VIŠE

Sveta obitelj u OŠ Marija Bistrica

Isus i Marija u „vitraju“ Učenici 4. razreda OŠ Marija Bistrica radili su likovnu… VIŠE

Sreće se doista možemo odreći, ali nade ne.

Theodor Storm

Više

Nadolazeći događajikalendar

  • Trenutno nema nadolazećih događaja.