Blaženi Alojzije Stepinac i danas govori vjeroučiteljima

U redovitosti liturgijske i školske godine, trenutnu pozornost iziskuje poziv i molitva za proglašenje svetim blaženoga pastira Zagrebačke Crkve – kardinala Alojzija Stepinca. U tome smislu, na različitim područjima crkvenoga života naše mjesne Crkve, ali i čitave Domovine, u kojemu prepoznatljivo i važno mjesto zauzima vjeronauk u školi i osoba vjeroučitelja, odvija se niz događaja koji nas pobliže vežu uz lik i djelo blaženoga Alojzija te nam pomažu u kvalitetnoj pripravi za spomenuti događaj.

Osim izvanjskih manifestacija i priprema za događaj kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca, zasigurno se možemo pitati: može li i na koji način Blaženik biti uzor današnjim vjeroučiteljima? Da bismo bili kadri odgovoriti na to pitanje valja nam zaviriti u njegovu iscrpnu katehetsku službu, u njegove propovijedi i govore u kojima se izravno obraćao vjeroučiteljima i ostalim prosvjetnim djelatnicima u školama te ih nebrojeno puta pozivao na važnost njihove službe i savjesno vršenje iste.

»Učiniti Krista prisutnim u svijetu, osvojiti svijet za Krista«, za blaženog Alojzija predstavlja nit vodilju i svrhu katehetskoga poučavanja. Da bi ta maksima naišla na plodno tlo, Blaženik je čvrsto zagovarao temeljitu izobrazbu vjeroučitelja koji mora posjedovati znanje, živjeti prema nauku vjere i oduševljeno poučavati. Pritom je naglašavao vjerodostojnost onoga koji poučava kako bi prenošenje vjere oduševilo vjeroučenike, odnosno vjeroučitelj mora u svakom trenutku biti osposobljen i raspoložen obrazložiti nadu koja je u njemu: »Vaš život kao učitelja mora prožimati svijest vaše odgovornosti pred Bogom. Djeca koja su vam povjerena u školi nisu igračke u vašim rukama, nego su Božja svojina; ta su djeca stavljena u vaše ruke da ih odgojite kako bi bili korisni sinovi ljudskoga roda«.

Iako je poučavanje i odgoj u vjeri prepoznatljiva i važna zadaća vjeroučiteljskoga poziva, nadbiskup Stepinac naglašavao je da u tome vjeroučitelj nije »otok« ili pak »osamljeni tražitelj« puta kojim će to ostvariti, već u tome naglašava iznimnu važnost roditelja: »Roditelji moraju dati primjer, a ne samo da potiču svoju djecu na vjeru, molitvu i kršćanske dužnosti (...) Nema, naime, važnijeg posla za roditelje negoli  je vjerski odgoj njihove djece. Bilo bi beskorisno kažnjavati djecu i opominjati ih, ako vi sami ne biste  vršili ono što tražite od njih«. 

Iako je od vremena blaženoga Stepinca i ovoga današnjeg vremena prošao dugi niz desetljeća, zanimljivo kako njegova poruka i danas plijeni svojom aktualnošću što je posebno vidljivo u njegovim riječima od 7. prosinca 1941. kada poručuje: »Gospodo i braćo katehete! Vrijeme u kojem živimo traži da napnemo sve sile i u školi i izvan škole, kako bi spasili povjerene nam duše i zaštitili interese Božje. Učinit ćete  istodobno i najveću uslugu svojoj domovini. Rad za Boga naša je najveća čast, rad za Boga naša je prva dužnost! Naša najveća ambicija mora biti da u svemu postanemo slični Kristu. A nije li Krist ostavio jedinstveni primjer neumornog rada svim svojim slugama?«

I tako bismo mogli još i dalje tragati za pisanom i izgovorenom riječju blaženoga Alojzija i izdvojiti niz poruka, poticaja i ohrabrujućih izrijeka upućenih katehetama, vjeroučiteljima i prosvjetnim djelatnicima u školi. Sve nas to nuka da su blaženome Alojziju na srcu bile tolike generacije onih koji tragaju, rastu u vjeri, ali i tolike generacije onih koji poučavaju u vjeri, neprestano ih upozoravajući na svijest njihove odgovornosti pred Bogom i ljudima. Vjeroučiteljev »biti u svijetu«, baš kao što i ova rubrika nosi ime, ovim riječima dobiva još više na važnosti, istovremeno dozivajući u pamet odgovornost, bremenitost, ali i ljepotu vjeroučiteljske službe.

Blaženi Alojzije, moli za vjeroučitelje da njihovo poslanje u svijetu pridonese odgoju i rastu u vjeri!