Clanak

Bor u parku

Jednog zimskog poslijepodneva krenula sam u šetnju ne znajući kamo će me noge odvesti. Bližio se Božićpa sam odlučila laganom šetnjom razmišljati što bih mogla ove godine darovati drugima. Spuštao se lagani mrak, a ja sam ipak odlučila malo zaviriti u obližnji raskošni park. Nisam se bojala jer su zvijezde na nebu tako sjale da se činilo kao da je bio dan. Vjetar je u daljini lagano pjevušio pjesmicu, a snježne su se pahulje igrale po zraku i lovile jedna drugu. Odškrinula sam ogradu i krenula prema puteljku ugledavši i neke sitne stope. Tako je ugodno snijeg škripao pod mojim čizmicama i baš sam osjetila neku toplinu u srcu i, čini mi se, da me netko promatrao sa stranevidio bi veliki osmijeh na mom licu. Baš sam uživala. I tako sam nastavila dalje hodati, a svako stablo mi se osmjehivalo u znak zahvalnosti što sam ih došla posjetiti. Čak sam uspjela vidjeti i razigrane vjeverice koje su se na krošnjama stabala dodavale lješnjacima. Ne znam jesu li namjerno ispustile lješnjak ili im je slučajno ispao, ali jednostavno mi je pao u ruke. Eto, i razigrane vjeverice kao da su pjevale pjesmu: „Ovo je vrijeme darivanja, mi najviše volimo lješnjake, ali želimo ih s tobom podijeliti. Tako je lijepo što si nas došla posjetiti“.

Ovo je vrije-me da-riva-nja, mi najviše vo-limo lješnjake...

S melodijom u ušima nastavila sam dalje koračati po dubokom snijegu. I onda sam opet vidjela nekakvo pomicanje grana i sitne stope u snijegu. Odlučilasam ih pratiti, nečujno i polagano da ne bih što poremetila. Čak sam čula i neke sitne ugodne glasove. Pokušavala sam biti neprimjetna i bilo je dobro što je bilo velikih stabala pa sam se mogla hodajući skrivati iza njih i biti neprimijećena. Odjednom sam zadivljeno uzviknula. Mome iznenađenju nije bilo kraja. Ugledala sam veliki bor prekrasne zelene boje, visoko uzdignut, bogat krošnjom i mnoštvom iglica. Bio je okružen svojom braćom i sestrama i čini se da su ugodno razgovarali i družili se. A oko toga bora veselo skakućući vilenjaci pokušavali su objesiti na bor određene ukrase.


Obzirom da su htjeli cijeli bor ukrasiti, a bili su niski rastom,dozvali su u pomoć ptice koje su na višim dijelovima ukrašavale borove krošnje. Pitala sam se: „Čime su to patuljci ukrašavali bor“? Bila sam jako nestrpljiva, ali nisam ih htjela remetiti u njihovim radostima. Tako su bili razigrani i vriskali su od uzbuđenja! A onda sam se još više približila i naćulila uši.

Jedan od njih je rekao: “Ovoga Božića želim biti sjajna kuglica na boru.


I to takva kuglica, da kad mi se netko približi može vidjeti svoj odraz i ja ću mu se iznutra nasmijati pa će i taj koji dođe otići s osmjehom na licu!“

A ja ću biti zvonce“, rekao je drugi. „Želim svakoga jutra lagano buditi stanare ovoga parka i zvonjavom im zaželjeti dobro jutro i ugodan dan.“ 

A ja želim biti nota“ povikao je treći. „Svojim pjevanjem želim oraspoložiti sve koji budu tužni, bolesni i nesretni“.


 

Sićušnim glasićem jedan od njih je rekao: „Ja želim biti klupica. Rado ću pozivati i primiti one koji žele doći k meni i na klupi se odmoriti.“


Ja želim biti medenjak. Želim podsjetiti da ima slatkih i lijepih stvari u životu, kolikogod se nekad činilo da i nije tako.“


 

A ja anđeo koji će moliti za sve one koji dođu u park.“


A ja zvijezda! Jer želim drugima obasjavati put kako se ne bi izgubili“.


A ja golubica koja u ustima drži maslinovu granu! Jer želim svima koji su namjerno ili slučajno povrijeđeni dati snagu za mir i pomirenje.“


 

A ja želim biti jedan od mudraca koji se poklonio Isusu i izabrao ga za prijatelja.“


I tako su se nadopunjavali, a bor je sve više nalikovao pravom božićnom drvcu. Vjeverice su donijele svoje plodove; lješnjake, orahe i slatke bobice. I činilo se da veselju nije bilo kraja. Tako ih je bilo lijepo promatrati i poželjela sam da ta čarolija nikada ne prestane. Tako su bili zanimljivi; s osmijehom na licu držeći se za ruke radosno su pjevali. Tako se slavi Božić, pomislila sam u sebi. Svatko nešto od sebe daruje i od drugoga prima.


Ponukana izvrsnom igrom ubrzo sam osvijestila koji ukras bih voljela biti na boru ovoga Božića! Voljela bih biti figurica koja se s Isusom drži za ruku. U takvoj Božjoj toplini i blizini željela bih drugima donijeti osmijeh, igru i bezbrižnost. Voljela bih biti jednostavna i susretljiva te bih u svakome koga susretnem zajedno s Isusom tražila dobro. I to bih pokušavala činiti češće.

A onda iduće godine pred Božić možda svratim u drugi park. Tko zna koja će iznenađenja kriti!!!**

A što je s tobom? Što bi ti rado na boru ove godine htio/htjela biti?

IZDVAJAMO

Održana adventska duhovna obnova za vjeroučitelje/ice…

Adventska duhovna obnovu za vjeroučitelje/ice i odgojiteljice u vjeri pod naslovom „Evo službenice… VIŠE

Sretan Uskrs

»Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime… VIŠE

Kristova pobjeda svijeta – ohrabrenje i nama danas

S početkom novepedagoške i školske godine u ovim izvanrednim okolnostima, suočavajući… VIŠE

Nadolazeći događajikalendar

  • Trenutno nema nadolazećih događaja.