Čovjek uči dok je živ

Koliko sam samo puta odrastajući samouvjereno mislila kako sam u životu naučila sve što trebam znati i kako sam stvorila jasne stavove o određenim stvarnostima. Ne samo jasne, već i čvrste i pouzdane. Sagledala bih svijet oko sebe u cjelini i našla si mjesto pod suncem, mjesto na kojem je sve bilo u najboljem redu. I nije prošlo mnogo, možda nekoliko dana, nakon pobjedonosnog zaključka kako sam naučila sve, kada bih primijetila da se neka sitnica ne uklapa u moju savršenu sliku.

Naravno da ne mislim doslovno kako se u nekoliko dana neki moj stav bitno izmijenio, ali jednostavnost takvoga gledanja na svijet i opijenost odrastanjem definitivno je postojala. A onda uvidiš da učenje nije nešto što završi sa srednjoškolskim ili fakultetskim obrazovanjem, da ono ne završava kada dođeš do nekih godina. Tek tada sam se osvjedočila kako je istinita izreka ''da čovjek uči dok je živ.'' Zapravo, učenje završava kada i život. A možemo to shvatiti i obrnuto, na način da nam život prestaje kada odlučimo prestati učiti.

Kako odrastamo tako se i svijet oko nas mijenja. Mijenjaju se naši odnosi, pogledi i želje za budućnost. Nije samo naš odraz u ogledalu drugačiji kroz godine, drugačija nam je i duša. Zrelija, obogaćena tolikim susretima i iskustvima, vlastitima ili tuđima, dobrim ili lošim... Sve to, a i više od toga, utječe na formiranje naših stavova, na izgradnju vlastite osobe u što boljeg čovjeka.

Ne zaboravimo ''učiti'' i preko ljeta!