Grafiti – umjetnost ili vandalizam?

Riječ grafit dolazi od talijanske riječi sgraffiare, što znači ogrepsti, a korijen joj je u starogrčkoj riječi graphein, koja znači pisati. O grafitima postoje brojne i često oprečne definicije, poput ovih: grafiti su oblik prekoračenja javne upotrebe jezika i životnog prostora ili nedozvoljena umjetnost, katkad vesela, ponekad uvredljiva, nerijetko borbena i dalje prenošena, zatvorena i unaprjeđivana. Pojava prvih grafita urbane kulture povezuje se s oslikavanjem zidova i drvenih ograda u velikim gradovima SAD-a krajem 60-ih godina XX. stoljeća, a vrhunac u Europi bio je sredinom 80-ih godina.

Crne markere već odavno su zamijenili aerosol sprejevi živih boja, ali i dalje ostaje otvoreno pitanje je li to umjetnički izričaj ili vandalski čin? Prema rezultatima talijanskog istraživanja provedenog u Trstu na uzorku od 500 ispitanika u dobi od 15. do 64. godine, 60% grafite doživljava kao posljedicu vandalskog čina, a 34% kao prostor izražvanja vlastitog umijeća. Podržati, očistiti ili kazniti, pitaju se Talijani. Njih 87% ih prati (gleda, čita), 56% misli kako prostor čine življim, 68% ih želi sačuvati, a 55% ispitanika želi da se uklone.

Likovni kritičar Francesco Bonami analizirao je grafite u Milanu, Rimu i Napulju, a njihove autore svrstao u nekoliko kategorija: umjetnici (čiji crteži su originalni, oslikani umjetničkom rukom), karikaturisti (uglavnom banalni i stereotipni), imitatori (najčešće ružna kopija Kleeja, Miroa ili Warhola, poput grafita u Napulju), egzibicionisti (čine sve kako bi bili zamijećeni i ostavili trag, najčešće velikim potpisom nadimka, koji je posljedica nekritičnog narcizma), pisci poruka (uglavnom neoriginalni; uspoređuje ih s fotoaparatom i poručuje im da uče iz reklama, ako žele biti originalni) i vandali (neuksuno išarani stereotipni kvazicrteži bez imalo kreativnosti, često u povijesnim dijelovima grada).

Iskustva su različita: na početku XXI. stoljeća ulična umjetnost u Londonu je ono što je početkom XX. stoljeća bio impresionizam u Parizu, smatra Bob, navodeći kako to potvrđuju radovi izloženi u Tate Britain-u. Jonathan je zbog Toulouške zmije uvjetno osuđen na tri godine zatvora, uz obrazloženje suca kako je umjetnički izričaj bez odobrenja na zidu javnih ustanova vandalski čin.

Francuski Le Monde navodi kako street art kod većine ljudi izaziva zbunjenost, bez jasnog stava. Rezultati istraživanja znanstvenika sa Sveučilišta Groningen u Nizozemskoj ukazuju kako grafiti u 82% slučajeva djeluju ohrabrujuće na devijantno ponašanje adolescenata (onih koji ih ne čine).

Belgijski Express donosi intervju s Rudijem Giulianijem, koji ističe kako je nulta tolerancija na grafite smanjila stopu sitnog kriminaliteta i pozitivno djelovala na poštovanje socijalnih normi građana New Yorka. Odlikovani zapovjednik francuske policije M. Bauzou ističe važnost prevencije, koju ponajprije vidi u odgojnom djelovanju škole.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da su grafiti mediji komunikacije i interakcije s drugima, na nezakonit i nepravilan način, neizostavni dio urbane kulture, strujanja pučke umjetničke scene i preslika društveno-političkih zbivanja.

A što vi mislite o tome?