Kada bi oči mogle govoriti

Povremenoživot zaigra svoju igru i kao kišu iz vedra neba spusti na nas neočekivane susrete. Nekada na našu radost, a nekad kao dodir prošlosti koji neminovno doziva ono što je bilo i više nije. Razlozi u takvim trenucima nisu niti važni, jer osjećaj koji se pri tome javi može ispisati i nekoliko stranica onoga što nam je u srcu. Onoga što smo htjeli, ali nikada nismo izgovorili niti priznali. I može proći samo nekoliko trenutaka, a nama će se činiti kao sati. Naravno, ako susret nije na našu radost. 

Ne znam da li takvi neočekivani susreti trebaju u nama izazvati zahvalnost za sve ono što jesmo, za ono što smo postigli, a najviše za ljude koji su dio našega života. Znam samo da se povremeno dogode. I nikada u meni ne izazivaju potrebu da provodim sate i sate ljušteći sloj po sloj emocija kako bih opet iznova pokušala razumjeti zašto se nešto dogodilo i je li trebalo biti drugačije. Ionako znam istinu. Ne izgovaram je naglas, ne izgovaram je drugima, ali znam koja je istina. Nekada je i to više nego dovoljno. Kada bi oči mogle govoriti, tko zna što bi rekle u takvim susretima. Ovako pogled i dalje čuva istinu.