Međunarodni sajam knjiga i učila uvijek iznova potiče rasprave o kulturi čitanja, a danas sve više i o odnosu tiskanih i digitalnih izdanja, jer knjige i druga štiva sve se više čitaju i na tablet računalima. Kultura čitanja u najužem je odnosu s kulturom pisanja. Čitanje i pisanje izmjenjuju se kao udisaj i izdisaj, međusobno se potiču, nadopunjuju, isprepleću i obogaćuju. U eri brzih vijesti, kratkih poruka i hitrih odgovora važno je ne zanemariti produljene i produbljene susrete s knjigom i njegovati umijeće vlastitog pismenog izražavanja. Razmatranja, nutarnji dijalozi i proplamsaji nadahnuća koji se rađaju u okrilju čitateljske i spisateljske aktivnosti bistre čovjekove misli i osjećaje, pridonose jasnoći odluka, šire obzorja duha, poglede na svijet i život. Svako se umijeće stječe vježbom, pa tako i umijeće pisanja. I nadahnuće se rađa iz uzburkanog valovlja, iz mora rada.

Prije desetak godina jedan mi je poznanik pričao kako vodi sedam vrsta različitih osobnih zapisa, neke vrste dnevnika. Prvi je osobni dnevnik kojemu povjerava svoja svakodnevna razmišljanja, radosti i tuge, uspjehe i brige, pitanja i odgovore. Druga bilježnica sadrži njegova razmišljanja o globalnim pitanjima čovječanstva i svijeta, procjene svjetskoga stanja i vizije mogućih rješenja društvenih i globalnih problema. U njoj, kao socijalno odgovorna i zauzeta osoba, bilježi svoje dnevne snove iz kojih nerijetko izrastaju i socijalno-politički projekti i angažmani. Na noćnom ormariću moga poznanika nalazi se njegova treća bilježnica u kojoj navečer natuknički zapisuje barem tri stvari ili situacije za koje se osjeća zahvalnim Bogu i ljudima. Ta vježba, koju je preuzeo od jednog redovnika, pomaže mu osvijestiti uvijek iznova kako su bitne stvari u životu dar, a ne plod vlastitog uspjeha. A u trenucima klonuća i potištenosti dovoljno je zaviriti malo u tu knjižicu kako bi se pogled na život ponovno pomaknuo prema njegovoj svijetlijoj strani. Četvrta vrsta Lukinih zapisa jesu njegovi noćni snovi. Ono što svjesno potiskujemo često izranja na površinu u podsvjesnim slikama i „filmovima“ koji se odvijaju u našim snovima. Poznanik mi je pričao kako listajući te zapise u nekim prigodama često tek mnogo kasnije otkrije smisao nekog vrlo upečatljivog i za njega znakovitog sna. Ovo me podsjeća i na biblijske vjernike kojima je Bog nerijetko govorio u snovima. Petu vrstu bilježaka moj poznanik njeguje kada se nalazi u nekom intenzivnom odnosu s drugom osobom, najčešće u ljubavnom ili u prijateljskom odnosu. U tim zapisima nalaze se njegova razmišljanja o tom odnosu koja razmjenjuje s drugom osobom, jer mu je lakše opisati odnos i njegove procese, negoli govoriti o njemu. Pisanje ujedno pomaže da se stvari jasnije vide. U šestoj bilježnici zapisuje drage mu pjesme i mudre izreke na koje čitajući naiđe, dok u sedmoj bilježi vlastite ideje. Potonje je također naučio i preuzeo od jednog bivšeg dužnosnika Ujedinjenih naroda kojemu su zapisi vlastitih kreativnih ideja, koje se pojave i zabljesnu usred svakodnevice, bili izvorom mnogih inovacija koje su kasnije realizirane i objavljene.

Nije svatko takva osobnost niti se bavi takvim poslom da mu je potrebno i dobro voditi sedam vrsta osobnih zapisa. Ipak, korisno je njegovati barem jednu. Sjećam se riječi jednoga bivšeg profesora, koji nas je kao studente učio kako je važno uvijek imati uza se olovku i papir, jer nikada ne znamo kada će nas iznenaditi neka važna misao koju je potrebno zapisati. I zaista, gledam kako su mnogi pisci (umjetnici riječi, filozofi, duhovni geniji...) kasnije objavili svoje zapise koji i nakon njihove smrti uvijek iznova nadahnjuju mnoge naraštaje.

Iz vlastitog iskustva znam kako, kada se nečim intenzivno bavim, obično nakon što se povučem u noćnu tišinu, dok duh i nehotice prebire sadržaje dana, na površinu izrone najbolje ideje, najrječitije rečenice, jasni uvidi, dobre sinteze. Tada je zbilja korisno imati kraj sebe olovku i papir, a može i neko suvremeno sredstvo za digitalnu pohranu podataka.

Ana Thea Filipović