Ljutim se, na koji način?

Današnji dan nije ništa posebno drugačiji od svih prethodnih dana. Refleksa je kao i obično, znajući svoju krajnju destinaciju, kupila voznu kartu, ušla u vlak sa šalicom kave u ruci te sjela u vozna kola gdje je već sjedilo dvoje putnika. Pogledavala je na sat i činilo joj se da je vlak već trebao krenuti. Važno joj je da vlak krene prema rasporedu jer želi stići na vrijeme i slaže se s tvrdnjom koju je jednom čula da je “izgubljeno vrijeme teško nadoknadivo“, a, uostalom, točnost je pokazatelj odgovornog, ozbiljnog i marljivog odnosa prema radu i obvezama. Radi eventualnog kašnjenja u polasku Refleksa je osjetila već malu nelagodu. Nije se baš mogla koncentrirati na ispijanje kave i priču svojih suputnika. Nemirnim nogama tapkala je po podu i stalno pogledavala na sat. Svoju nelagodu mogla je i prikriti jer je, srećom, u kolima svjetlo bilo prigušeno, a izvanjsko je bilo u naznakama jer je tek svitalo.

Nakon nekoliko minuta kašnjenja vlak je ipak krenuo. Izlazeći iz grada kroz još upaljenu gradsku rasvjetu iščitala je dobre želje za sigurnim odlaskom, ugodnim putovanjem i razigranim radnim danom. U tijelu je osjećala neku ugodnu lakoću. Sabranije je počela komunicirati s putnicima i polagano uživati u gutljajima kave. Prevrtala je po glavi osjećaj kako je ipak sve dobro, da prema dnevnom rasporedu ima uvid u dnevne aktivnosti i korake koje će kroz dan poduzimati. Sve joj je u glavi bilo uredno posloženo. Osjećala se lepršavo; čisto zadovoljstvo. Zamišljala je neke današnje moguće situacije, pripremala se za susrete s poznatim i nepoznatim ljudima, osobno ili telefonom. Razmišljala je o načinima kako i što sve može učiniti da dan bude osmišljen te je konstatirala da je možda najbolje u svim današnjim događajima otkriti neku vrijednost i smisao. U tim ugodnim promišljanjima prilično ju je iznenadilo cviljenje tračnica i naglo kočenje koje je sve putnike dobro protreslo u sjedalima. Bilo je vjerojatno i onih koji su stajali pa su za vrijeme kočenja možda nekome završili u krilu ili, u najgorem slučaju, na podu. Uslijedilo je nekoliko sekundi grobne tišine, a onda se čulo komešanje i žamor. Putnici su počeli otvarati prozore i onda se jasno vidjelo kako se nešto ispriječilo na putu. Mnoštvo drveća ležalo je ispred vlaka i sreća da je vozač bio toliko priseban pa je uočio da bi moglo biti poteškoća. Uključio se razglas i vrlo siguran i ozbiljan glas prenio je kratke informacije te sve zamolio na strpljivost i smirenost jer sigurno će neko vrijeme biti spriječeni u daljnjoj vožnji. Nije sigurno do kada će vlak biti zakočen na tome mjestu i upravo radi toga glas je još jednom zamolio sve da se putnici primire; možda da odu u restoran-kola kako bi im čekanje prošlo brže.

Refleksa je kod sebe primijetila prvo paniku, a onda, dok je komunicirala s drugima i izražavala nevjericu, kao da se privremeno smirivala. Ali i to je bilo kratkoga vijeka. Kada je primijetila da vrijeme odmiče, a ništa se ne događa, odnosno da vlak još stoji ukopan na mjestu, njezino raspoloženje se naglo počelo mijenjati. Ljutila se, crvenila i da je bila sama u kupeu vjerojatno bi i opsovala. Ljutila se na vozača, na državu koja dopušta takve stvari, ljutila se na sebe i sve oko sebe. Da je bila riječ o malo kraćoj vožnji sigurno bi iskočila iz vlaka i krenula pješice. Tako je to kada si ovisan o drugima! Da toga nema, pomislila je, ne bi se ni ljutila. Da je netko u tom trenutku mogao skenirati i iznijeti na površinu sve što se događalo u njezinoj unutrašnjosti, mogao bi se zaprepastiti. Osim što se moglo čuti površno i kratko disanje, mogla bi se vidjeti i zgrčenost tijela i ubrzani puls, visoki krvni tlak te zbrka misli i raspoloženja. U tom trenutku nije joj palo na pamet razmišljati na način kako je maloprije razmišljala: da će u svakoj situaciji pokušati otkrivati neki smisao.

Ova svakodnevna epizoda ukazuje kako nema dana u profesionalnom i osobnom životu, a da se čovjek ne bi mogao radi nečega ili na nekoga naljutiti. Ljutnjom se izražava ljudsko negodovanje zbog novonastale nepoželjne situacije i iskazuje potrebu za nečim drugim i drugačijim. Nešto mimo naših očekivanja i predviđenih radnji izbacuje nas iz ravnoteže i postaje okidačem za iskazivanje neugodnih raspoloženja. Ljutnja druge osobe tako je zarazna i mučna te se čini kao da je sav prostor zaražen nelagodom i mukom.

U prvi tren može se postaviti pitanje radi čega je ljutnja uopće prisutna kao emocija i raspoloženje ako baš nikome nije ugodna. Teolozi će reći da je ljutnja svojstvo čovještva i ljudske biti, kao i sva druga raspoloženja i emocije. Nadalje, potvrdit će da poteškoća nije u emociji, nego je više stvar u načinu njezinog izražavanja. Psiholozi će još nadodati da se ljutnjom izražava vlastiti stav prema nečemu ili nekome. Njome čovjek brani „napadnuto tijelo“, tj. svoj integritet, te je koristi kako bi ga vratio u stav mirovanja. Mnogi su nas učili kako nije dobro ljutiti se, pa se shodno tome ta ista ljutnja potiskivala i privremeno zatomljivala. A onda bi neka nepredvidiva i nepoželjna situacija bila dovoljna da ljutnja dođe do svog usijanja i uništi sve oko sebe. Reakcije ljutnje podsjećaju na vulkan koji uslijed ogromne količine podzemnih plinova i para u odgovarajućem trenutku izbaci lavu silnom eksplozijom, koja često završi s katastrofalnim posljedicama za okolinu. Ne čudi spoznaja kako dugotrajno ignoriranje ljutnje ili neodgovarajuće izražavanje također dovodi do nepoželjnih katastrofalnih razmjera po samu osobu, ali i za druge.

Ukoliko je osoba svjesna svojih reakcija tada može nešto učiniti drugačije. U suprotnome, slijedi uvijek isti obrazac ponašanja. Navodim primjer iz vlastitog iskustva. Pita me bliska osoba: „Što si ljutita“?, a ja odgovaram stisnuto i kroz zube: „Nisam uopće ljutita“! I dok to izgovaram svjesna sam laži koju izričem. A tek kada se tada pogledam u ogledalo! Ni šminka ne prikriva vlastitu izobličenost, smrknuti izraz lica i čudan stav tijela. Izraz lica proizlazi iz neosviještene ljutnje ili iz negiranja ljutnje i nesposobnosti nošenja s njom. U većini slučajeva većina nas opravdava vlastitu ljutnju kao stanje u koje nas je dovela druga osoba, pa sve dok se to ne ispravi ili dok nas ne prođe smatramo da se s „pravom“ ljutimo.

Sve pomažuće profesije usmjerene prema čovjeku imaju ključnu savjetodavnu ulogu u podršci osobnog i/ili profesionalnog rasta i usavršavanja. Neke su od njih specijalizirane više za pružanje podrške u osobnom životu kroz samoupoznavanje, razvijanje snaga i životnih resursa, rješavanje osobnih problema, donošenje odluka i dr. Kako je čovjek biće koje se može ljutiti, ali ljutnjom može zagorčati život i sebi i drugima, svi stručnjaci navode važnost osvješćivanja i propitivanja vlastite ljutnje kao preduvjet očuvanja ljudskoga zdravlja i okoline. Stoga profesionalci u radu s klijentima pristupaju ljutnji kao emociji i raspoloženju ne ignonirajući je, već stvaraju uvjete za rad klijenta s vlastitom ljutnjom, za razumijevanje ljutnje, za njeno podnošenje i kanaliziranje, a da se pritom ne izgubi vlastito dostojanstvo te da se sačuva i dostojanstvo druge osobe. Ako želimo učiti iz vlastitih iskustava, važno je vratiti se nekom događaju koji je u nama izazvao određenu ljutnju. Ovdje je riječ uglavnom o naknadnom procesuiranju događaja i eskalacije ljutnje. Češći rad na prethodnim iskustvima može doprinijeti jačoj osviještenosti osobe u trenutku nekog događaja koji potiče i izaziva našu ljutnju na način da u samom trenutku izaberemo i promijenio smjer uobičajenog ponašanja. Nije jednostavno, ali je provedivo i učinkovito. Vlastita samosvijest i budnost u velikoj mjeri pomažu da se otkriju unutrašnji otpori koji često iskrsnu na površini, a mi ih, često radi nesvjesnosti, ne znamo objasniti ili im pripisujemo neko drugo značenje.

Proces ljutnje može se ilustrativno smjestiti u scenarij odnosa suputnika koji svaki u svom kolosijeku, s vlastitim očekivanjima, potrebama i razumijevanjem, putuje na zacrtano odredište. I u određenom trenutku dovoljno je da netko ili nešto nepredvidivo stane ispred nas i „zakrči“ nam put po nama nepredvidivim ponašanjima koji pokreću lavinu negodovanja. Dogodi se sudar različitoga i čini se da se ne može nastaviti dalje. Ne pada nam na pamet da postoje i drugi načini kretanja do našega odredišta. A tko kaže da možda za nas neki drugi put nije i bolji? Drugačiji svakako jest. Ali mi se bojimo tog drugačijeg jer na ovaj smo navikli i na njemu uglavnom nema iznenađenja, osim kada se to „nešto“, nama nepoželjno, dogodi. Kažemo kako volimo iznenađenja, a sami sebi ne želimo priuštiti iznenađenje. Tada se rutinski branimo, napadamo, kritiziramo, procjenjujemo, crvenimo se, bjesnimo, negodujemo i prkosimo. Svim sredstvima nastojimo drugoga omalovažiti i sve vrijeme smo „kod drugoga“, na njegovom putu.

Kao pomoć pri suočavanju i procesuiranju vlastite ljutnje poslužila sam se primjerom psihoterapeutkinje Carol Vivyan (https://www.getselfhelp.co.uk/anger.htm). Navedeni koraci mogu se procesuirati kroz svakodnevno ili mjesečno vođenje refleksivnog dnevnika osvješćivanja vlastite ljutnje. Strukturirani oblik refleksije može pomoći da se instinktivni, rutinski i naučeni oblik ljutnje transformira u integralni pristup ljutnji koja se može izraziti optimalno i bez ugrožavanja.

Koraci otkrivanja, razumijevanja i reguliranja ljutnje

Želimo li osvijestiti zamke koje su se dogodile na našem putovanju i koje su nas izbacile iz

kolosijeka važno je vizualizirati scenu kako bismo lakše opisali konkretan događaj, mjesto i vrijeme situacije, sudionike i njihove odnose u danom trenutku.

Obzirom da je riječ o vlastitoj uključenosti (namjernoj/nenamjernoj) u događaj potrebno je

osvijestiti vlastite emocije koje su tijekom ljutnje došle do izražaja. U ovoj se fazi pokušavaju prepoznavati i reflektirati svi fizički osjeti i osjećaji, njihov intenzitet te fizičke reakcije koje su drugi „suputnici i prolaznici“ mogli zamijetiti. Ovdje je riječ o ljutnji kojoj sama osoba izabire način i oblik izražavanja. U tim situacijama osoba neće olako priznati da je to njezin izbor i odraz naučenog stila reagiranja. U svakom slučaju, potiskivanje emocija donosi veliku neravnotežu i nesvjesno utječe na kvalitetu našeg raspoloženja.

Nakon analiziranja fizičkih reakcija ljutita osoba priziva u sjećanje sve misli koje je

proživljavala tijekom „sudara“ i izazvane ljutnje. Razmišlja o tome što ju je pogodilo i koje značenje tome pripisuje. Što neke od tih misli (slika) govore o njoj ili o situaciji u kojoj se našla? Prisjeća se okidača koji je potaknuo njezinu reakciju i odgovora te koliko je reakcija bila proporcionalna aktualnom događaju. Koliko je ono što se stvarno dogodilo činjenica ili osobno mišljenje? Sve ono što se pretpostavlja da se dogodilo ulazi u kategoriju mišljenja. Ovdje je važno biti oprezan jer nekoj činjenici lako obojimo kontekst pa smo tada više usredotočeni na sve ono što se događa oko činjenice. To nam često postaje smetnja ili zapreka za razumijevanje činjeničnog događaja. Razmišljajući o tome vjerojatno se pojavljuje i pitanje nepravednog tretiranja i gubitka kontrole.

Obzirom da je osoba osvijestila emocije, misli i djelovanje, u ovoj fazi može razmišljati o

drugim opcijama gledanja na način da pronađe odgovore na pitanja poput što bi drugi o tome mogli reći? Postoji li neki drugi način gledanja? Koje su to perspektive? Koliko je osoba personalizirala sam događaj? Koliko je to važno i koliko će biti važno za šest mjeseci? Koji savjet možemo ponuditi nekom drugom u istoj situaciji, gledano iz sadašnje perspektive?

Navedena pitanja omogućuju da se malo odmaknemo od sebe. S novim gledanjem dolazi nova perspektiva i novo značenje. Distanciranjem od vlastite perspektive uvažavamo postojanje drugih priča pored vlastite. I to nas pomalo opušta i dopušta drugačije djelovanje. Ljutnja omogućuje zrcaljenje rizičnih situacija u kojima se događa incident i u kojima je osoba najranjivija, a omogućuje i traženje drugačijih načina djelovanja. Omogućuje traženje načina kako da se ne izgubi kontrola, odnosno načina kako da si osoba pomogne kada se bori ili se osjeća loše.

To ne znači da osoba gubi sebe, svoj dosadašnji obrazac djelovanja i naučenu ulogu. To jednostavno znači da upotpunjujemo vlastito iskustvo na način da strukturirano reflektiramo otkrivajući još nešto o sebi i osobnom pozadinskom kontekstu koji je utjecao na način da baš tako djelujemo i izražavamo ljutnju. Možemo se ljutiti tako što nećemo opustošiti svoju unutrašnjost i zametnuti put do drugoga, jer tada razmišljamo što je najuspješnije ili najučinkovitije za nas, ali istovremeno i za druge. U tom slučaju ishod ljutnje može biti vlastita dobit kao sposobnost samoregulacije ili upravljanja sobom, slobode izbora te osmišljavanja različitih strategija izražavanja ljutnje. Ljutnja tada postaje prilika za još jedno povlačenje i vraćanje samome sebi te upotpunjavanje ili osvježenje ustaljenih obrazaca djelovanja.