Na kojemu mjestu tražimo nadahnuće

Napredovati s pouzdanjem u život možemo kad prihvatimo nužnost duhovnog napretka, koji nije moguć bez konkretnog povlačenja u tišinu. Na mnogim mjestima i Biblija nas poziva na povlačenje u osamu kako bismo „prilagodili“ svoj život drugačijem načinu razmišljanja. Mojsije i proroci starozavjetni su primjer povlačenja iz buke svakodnevnog života u pronalaženje vremena za osluškivanje Božjega glasa kako bi se u nama dogodila promjena ili dobro djelo. Možda se nećemo poput Ilije povući u špilju kako bismo mogli razaznati Božji “šapat laganog i blagog lahora“ (1 Kr 19,12), no zasigurno ćemo za sebe odabrati, između različitih duhovnih iskustava što ih nudi Crkva, ono koje najkvalitetnije odgovara našim potrebama.

Često se u našoj svakodnevnoj komunikaciji i pozivu ističe nužnost cjeloživotnog obrazovanja. Uistinu je ono nužno, no nikako nije zanemariva ni nužnost našega cjeloživotnog duhovnog napretka. I on bi trebao biti naš poziv, naše nadahnuće.

Nadahnuće ili inspiracija u sebi sadrži snagu koja nas vodi do novih ideja. Nevjerojatna je snaga riječi inspiracija ( lat.inspiratio; in + „spiritus“ = život, duša, duh, Duh) u samom izgovoru i djelovanju u svakodnevnim aktivnostima. Biti nekome inspiracija ili nadahnuće zasigurno je dar. Ukoliko se trudimo duhovno napredovati pronalazimo pravo mjesto i za nadahnuće.

Nadam se da je svatko od nas do sada pronašao to mjesto i da ga možemo imenovati, te da u sebi ne nosimo strah od povlačenja u tišinu.

Ono što posjedujemo je naše srce. Samo iz srca možemo dotaći nebo, empatiju, oslonac, nježnost, prijateljstvo, iskustvo, mir itd. Srce je mjesto na kojem uvijek potražim nadahnuće. A pronalazak nije uvijek jednostavan. Dobre stvari niti nisu jednostavne i ne dolaze lako.