Najljepši dar

Nebrojeno puta smo sami izgovorili ili smo čuli u našoj blizini kako život treba živjeti, pokrenuti se s jednog mjesta i ne čekati kao da će se nešto čudom dogoditi samo od sebe. U prosincu, kada su dani vrlo kratki, kada je pogled kroz prozor nejasan od jutarnje magle, misli vrlo lako ostaju izgubljene u zamišljenom pogledu, čekajući čudo ili tračak nade koji proviruje kroz oblake.

U čekanju onoga od čega će nam zastati dah može proći jedan dan, tjedan, mjesec, ali i godina. Vrijeme koje nije moguće vratiti. Sve dok jednom ne osjetimo kako je mnogo prošlo mimo nas, neprimjetno. Kako su propuštene male stvari, poput osmijeha, pogleda, empatije, toplog zagrljaja, isprike… Male stvari koje su nam mogle ispuniti dane, ali i obogatiti dušu.

Ako i dalje čekamo na jednome mjestu, pogleda uperena kroz prozor i udubljeni u svoje misli, iskoristimo upravo ovo adventsko vrijeme, koje nas nekako i samo potiče na preispitivanje, o vlastitom životu, o nama samima. I sasvim tiho, kao što se rađa novo jutro i u našoj duši, kada isključimo vanjsku buku i počnemo osluškivati u tišini, rodit će se misao koja će nas pokrenuti. I nećemo više čekati, već ćemo djelovati. Kada počnemo osjećati tko smo i zašto smo. A ta spoznaja najljepši je dar.