OPET NA POČETKU … ILI VEĆ UHODANA STAZA?

Iz iskustva su nam već naveliko poznati razgovori i situacije uoči i na početku nove školske godine – oko učenika, nastavnika, nastavnoga gradiva, udžbenika, početka/kraja školske godine… Početak nove školske godine za učenike je nerijetko vezan uz trenutke radosti poradi promjene okoline, novih susreta s prijateljima, stjecanje novih znanja; dok se nerijetko kod učitelja i nastavnika, uz nove izazove, početak nove školske godine veže uz neizbježne i sve veće odgovornosti, brige, možda neizvjesnosti, strahove i sl.

Tijekom Međunarodnoga simpozija o katehezi održanoga 2013. u Rimu papa Franjo je istaknuo: »Ako vjeroučitelj dopusti da ga obuzme strah, znači da je plašljiv; ako je vjeroučitelj miran, na kraju postaje poput kipa u muzeju; ako je vjeroučitelj krut, postaje suh poput pergamene i jalov. Potrebno je mnogo kreativnosti i nikakav strah za izlazak iz vlastitih shema; upravo je to obilježje vjeroučitelja«.

Netko bi mogao primijetiti i ustvrditi: Ništa novo. Još jedna u nizu tvrdnji, možebitno ohrabrenje… Doduše, ovaj puta iz samoga vrha Crkve.

Već unazad nekoliko godina, osobito na početku nove školske godine, intenzivno se progovara o mjestu i ulozi vjeronauka u školi. Zašto?, pitaju se mnogi. Dobiva se dojam kao da nekome neke datosti nisu jasne, odnosno ne žele biti jasne te im posljedično predstavljaju kamen smutnje. No, to nas u Crkvi, u školi, a posebno u javnosti ne oslobađa od potrebe sve učestalijega opravdanja vjeroučiteljskoga poziva i predmeta katoličkoga vjeronauka. Vjeroučitelji i njihov poziv kao da ovise o šačici manjine i o njihovim namjerama koje često bez argumentirane pozadine stavljaju vjeronauk u pitanje. Nesmotreni napisi, okupljanja na trgovima uz prazne parole i napise, o čemu smo imali prilike svjedočiti i proteklih dana, uistinu nije ništa novo, međutim ostavlja gorak okus i opetovano pitanje: Jesmo li opet na početku ili je to već uhodana staza, doduše, bez jasnoga usmjerenja? Koji je krajnji cilj svega toga nepotrebno je isticati!

U tome smislu, čini mi se da bi se riječi pape Franje s Međunarodnoga simpozija u Rimu, mogle odnositi ne samo na vjeroučitelje već i na svakoga od nas. Naime, svaki onaj kojemu je na srcu istinski vjerski odgoj djece i mladih, trebao bi biti hrabar, pun kreativnosti i neustrašiv oko zauzimanja za temeljne vrjednote koje pripadaju Crkvi i školi a doprinose dobrobiti čitavoga društva. Jedino to je ispravan put koji nas u našim razmišljanjima i nejasnoćama vraća ne na početke, već nas upućuje na uhodanu stazu, doduše, ovaj puta s jasnim usmjerenjem.