Pedagoška dijagnostika i tretman djece s ADHD-om

Škola je oduvijek izazov za svakog učenika, roditelja, nastavnika i pedagoga. Zahtjevi suvremene škole u svojoj složenosti katkada nadilaze motivaciju, specifične interese i razvojne sposobnosti učenika, osobito onih koji imaju neki oblik razvojnog odstupanja, kao što su to primjerice učenici s poremećajem pomanjkanja pažnje i/ili hiperaktivnosti.

Pojam, oblici i uzroci ADHD-a

ADHD je skraćenica za Attention Deficit Hyperactivity Disorder – poremećaj pomanjkanja pažnje i hiperaktivnosti. Javlja se i dijeli u tri pojavna oblika: u obliku predominantnog deficita pažnje (kod 2% djece), s hiperaktivnosti (kod 7% djece) ili bez nje, ili samo kao hiperaktivnost bez deficita pažnje (kod 1% djece). Zahvaća do 7% učenika osnovnoškolske dobi i od dva do deset puta je češći kod dječaka nego kod djevojčica. Statistički podaci o prevalenciji variraju i u Europi su niži nego u transkontinentalnim zemljama. ADHD spada u skupinu ranih i najučestalijih razvojnih poremećaja.

Pravi su uzroci i dalje nepoznati, premda postoje brojne teorije. Kod ADHD-a se preklapaju organski i psihosocijalni uzroci. Kontribucijski faktori o organskim uzrocima ovog razvojnog odstupanja grade teorije o prenatalnim oštećenjima i/ili oboljenjima, promjenama koje se, prema utvrđenim istraživanjima, odvijaju u neurofiziološkim i neurokemijskim zbivanjima mozga: nižoj aktivnosti cerebralne krvi i metabolita u frontalnoj regiji mozga, disfunkcijama perifernog noradrenergičnog i dopaminergičnog sustava.

Ta organska podloga kod hiperaktivaca remeti pažnju, koncentraciju, organizacijske sposobnosti, regulaciju osjećaja, finu motoriku, svijest o sebi, emocionalnu prilagodbu i ego-funkcije: procjene, regulaciju impulsa i osjećaja, kontrolu nagona te odnose s drugima. Posljedice su varijabnost u sposobnostima, ograničeno kratkoročno pamćenje, loše planiranje, poteškoće u vremenskoj dinamici, loše računanje napamet, nestrpljivost, neosjetljivost na pogreške, motorički nemir, smanjeni uvid u vlastite postupke i nemogućnost učenja iz prijašnjih iskustava – što se može uočiti u školi. Takva djeca mogu biti među 40% učenika s poteškoćama u učenju. Zbog problema s finom motorikom imaju poteškoća u pisanju, a zbog poteškoća s automatskim pamćenjem ne mogu svladati tablicu množenja.

Istraživanja ukazuju kako su dječaci više vulnerabilni, a nastavnici u školi ih više kažnjavaju nego hiperaktivne djevojčice. Od psihosocijalnih utjecaja bitni su rascjep između sposobnosti i postignuća, dispozicijski motivacijski i situacijski faktori, obiteljska i socijalna situacija, suradnja sa školom i drugi važni okolinski činitelji koji utječu na razvoj djeteta.

Pedagoška dijagnostika i tretman 

Hiperaktivnu djecu karakterizira (prema učestalosti pojavljivanja) hiperaktivnost, perceptualno motorno oštećenje, emocionalna labilnost, deficit koordinacije, poremećaj pažnje, impulzivnost, poteškoće u procesuiranju podataka i specifične poteškoće u učenju.

U školi imaju teškoće s održavanjem pozornosti pri obavljanju zadataka ili u igri, teško im je ustrajati do završetka zadatka, ne slušaju ili ne čine zadane upute, ne posvećuju pozornost detaljima, rade pogreške zbog nemara i bez podrobnijeg promišljanja. Radni materijali su im zbog nepažnje često razbacani, oštećeni ili izgubljeni. Zaboravljivi su. Često mijenjaju jednu nedovršenu aktivnost drugom. Imaju poteškoća s organiziranjem aktivnosti i odbijaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor, koncentraciju i sistematizaciju. Ostavljaju dojam da su im misli negdje drugdje, ne slušaju ili ne čine ono što im je rečeno.

U socijalnim situacijama nepažnju mogu iskazivati čestim promjenama tema razgovora, neslušanjem drugih, nezadržavanjem misli na temi razgovora, nepraćenjem detalja, pravila igre ili aktivnosti. Komentiraju onda kada nije njihov red, započinju razgovor u neprikladno vrijeme i pretjerano prekidaju druge. Impulzivnost iskazuju kroz nestrpljenje, poteškoće s odgađanjem odgovora, čekanja na red ili u redu, izražavanjem odgovora prije negoli je dovršeno pitanje, nekontroliranim ponašanjem i nerijetko sukobljavanjem s autoritetom. Iako često natprosječno inteligentni, mogu imati specifične teškoće u učenju, pa čak i ponavljati razred. Skloniji su fizičkom ozljeđivanju, dječaci ne pokazuju empatiju i svjesnost o osjećajima drugih, tvrdoglavi su i uglavnom nepopularni u razredu. Zbog mnogobrojnih poteškoća mogu biti anksiozni ili čak depresivni, što ponekad maskiraju naizgled agresivnim ponašanjem.

Prema nekim istraživanjima, 75% ovakve djece pokazuje ponašajne elemente prkošenja, suprotstavljanja i agresivnog ponašanja, koji u razdoblju adolescencije u 20% slučajeva vode u druge probleme: poremećaj u ponašanju, razvoj bolesti ovisnosti i promjene u strukturi ličnosti. 

Dijagnostička obrada djeteta za koje se sumnja da ima ADHD treba biti interdisciplinarna i pravovremena. Pedagog se prilikom pedagoške dijagnostike može koristiti Iowa Connersovom skalom i Check listom dječjeg ponašanja za dob od 4. do 18. godine. Nakon utvrđivanja ADHD-a nastavniku treba dati konkretne upute u pristupu i radu s hiperaktivnim učenikom, tražiti individualizirani pristup, dodatni i dopunski rad, diferencirane zadatke i primjerene oblike provjere znanja i vještina.

Glavni izazov, nezamjenjiva i najteža uloga pedagoga je u tretmanu hiperaktivnog djeteta, koji obuhvaća rad na motivaciji, strukturiranju vremena, izgradnji socijalnih vještina, pružanje pomoći u učenju i prikladne podrške roditeljima. Bez suradnje roditelja, škole i edukatora-rehabilitatora povoljna prognoza nije izgledna. Pritom treba voditi računa o razvojnoj fazi, sposobnostima, emocionalnom stanju, ograničenjima i obilježjima okruženja.

Nijedna emocija uložena u rad s hiperaktivnom djecom i učenicima dugoročno nije izgubljena.