Poremećaji emocija, ophođenja i ponašanja

Razumijevanje normalnih razvojnih promjena preduvjet je za prepoznavanje oblika ponašanja koja se smatraju primjerenim za određeno razvojno razdoblje, a ujedno omogućuje i identifikaciju problemskih elemenata, odnosno psihopatologije. Na izražavanje simptoma utječu i maturacijske razlike djece i adolescenata, koje otežavaju njihovo prepoznavanje. Klasifikacija razvojnih poremećaja temelji se na dijagnostičkom (koji se oslanja na Međunarodnu klasfikaciju bolesti te Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje) i Anchenbachovom dimenzionalnom pristupu, koji polazi od premise da sva djeca mogu pokazivati sve oblike ponašanja, ali u različitom stupnju, a samo intenzivne smetnje smatra poremećajem.

Referirajući se na DSM-IV, Davidson i Neale razlikuju:

1. poremećaje s pretjerano kontroliranim ponašanjem (povučenost, strahovi, depresija) i
2. poremećaje s nedovoljno kontroliranim ponašanjem (AD/HD, poremećaji ophođenja i ponašanja)

Emocionalno iskustvo je osnovno sredstvo kojim definiramo psihopatologiju u djetinjstvu i adolescenciji. Nove situacije, izazovi, opterećenja i konflikti sastavni su dio života svakog djeteta. Ukoliko nadilaze sposobnost rješavanja problema, u prvi plan izbijaju emocionalne reakcije anksioznosti i različitih strahova. Ako postanu nekontrolirani, zahtijevaju savjetodavni tretman roditelja i psihoterapijski tretman djeteta, odnosno adolescenta. Jedna od hipoteza o povezanosti emocija i psihopatologije govori da kod djece, odnosno adolescenata koji manifestiraju poremećaj jedna od emocija postaje dominantna u organizaciji individue. Primjerice, depresivna djeca izražavaju tugu mnogo češće od ostalih emocija i od druge djece. Opisuju se negativno, imaju poteškoća s koncentracijom, hranjenjem, usnivanjem i spavanjem. Njihova depresija može biti maskirana somatoformnim smetnjama ili agresivnim ponašanjem. Postoje i pretpostavke da djeca, odnosno adolescenti s psihopatološkim problemima posjeduju emocije koje nisu primjereno regulirane i interferiraju sa svakodnevnim životom, zbog čega predstavljaju problem. Klinička iskustva i istraživanja ukazuju kako se emocionalni poremećaj dijagnosticiran u djetinjstvu kontinuirano nastavlja u adolescenciji odnosno odrasloj dobi, a 50% adolescenata s eksternaliziranim problemima pokazuje i elemente poremećaja ličnosti u odrasloj dobi. 

Djeca i adolescentni s eksternaliziranim problemima imaju drugačije ciljeve u interakciji s drugima. Ljutnja je reakcija na frustrirajuću situaciju, a mogu je iskazati već posve mala djeca kroz crvenilo, bljedilo, anarhične pokrete i/ili neartikulirane krikove. Starija, osobito emocionalno nezrela, impulzivna ili djeca s epilepsijom, ljutnju obično poprate trganjem igračaka ili razbijanjem predmeta. Bijes je dublja, ali više kontrolirana emocionalna reakcija, najčešće iskazana verbalnom agresijom, a može se javiti i kao emocionalna kompenzacija osjećaja manje vrijednosti. Iz tog razloga se nerijetko javlja kod hendikepirane djece. Smetnje ponašanja su „simptomi koji stavljaju u pitanje aktualan odnos djeteta s njegovom okolinom, bez obzira na to proizlaze li oni iz strukture ličnosti ili manje više nesvjesnih intrapsihičkih konflikata“.

U tumačenju agresivnosti susrećemo dva mita: prvi je da je to nenormalna sklonost, a drugi je onaj o ženskoj neagresivnosti. Jedan i drugi mit ruše evolucijske, razvojne i medicinske teorije i istraživanja: prvi u smislu tumačenja agresije kao stalne prilagodbe u postizanju socijalnih ciljeva, a drugi potvrđivanjem verbalne i socijalne agresije, osobito kod misaono siromašnih i žena s poremećajima raspoloženja i afekata.

Rizične faktore za razvoj nasilničkog ponašanja kod adolescenata pokreću:

1. obiteljske varijable, poput slabog roditeljskog nadzora ili zanemarivanje, necjelovita obitelj i nasilje u obitelji (u 81% slučajeva zlostavljač djeteta je roditelj);

2. individualne varijable, koje uključuju agresivno ponašanje u ranoj dobi, smanjene kognitivne sposobnosti, slabi razvoj socijalnih vještina i razvojne smetnje poput neprijateljske agresije udružene s ADHD-om;

3. socijalne varijable, koje uključuju pripadnost nekoj devijantnoj skupini te

4. okolinski činitelji, poput življenja u emocionalno depriviranom ili socijalno opasnom okruženju.

Poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem karakterizira visoka opozicionalnost: verbalna agresija, sklonost uznemiravanju drugih, prkošenje, neprijateljstvo, razdražljivo i osvetoljubljivo ponašanje i neobazrivost na osjećaje drugih. Zahvaća oko 15% dječje populacije. U djetinjstvu je češći kod dječaka, a u razdoblju adolescencije se podjednako pojavljuje kod mladića i kod djevojaka. Tri puta je češći u obiteljima gdje je otac alkoholičar ili ima antisocijalni poremećaj ličnosti. Kao komorbiditet javlja se kod 40% djece s ADHD-om i kod 20% djece i adolescenata s poremećajima raspoloženja i afekata. Uzroci ovog poremećaja nisu poznati. Znanstvene teorije govore o kontribuciji traume glave i/ili traumatskih događaja u djetinjstvu: zanemarivanje, zlostavljanje, razvod roditelja, alkoholizam u obitelji, te poremećaju u funkcioniranju živčanog sustava, zbog čega je otežana voljna kontrola ponašanja.

Poremećaj ophođenja, odnosno ponašanja je „opetovani i trajni model ponašanja kojim su povrijeđena prava drugih, pravila primjerene dobi ili važnije društvene norme“. Na razvoj poremećaja u ponašanju utječu gubitak empatije, impulzivnost, ljutnja i acting-out. Deficit empatije udružen je s interpersonalnom agresijom. Empatija je prekursor osjećaja pravednosti i prosocijalnog ponašanja. Sve dok osoba ne može osjetiti vlastitu bol dijete neće imati kapacitete za osjećanje boli kod drugih. Prevalencija poremećaja u ponašanju je kod mladića između 6% i 16%, a kod djevojaka između 2% i 9%. Oko 90% njih do šesnaeste godine postanu registrirani prijestupnici. Istraživanja ukazuju kako je poremećaj u ponašanju koji se javi prije 16. godine života preduvjet za razvoj kriminogenog ponašanja i nasilnih zločina počinjenih u dobi između 21. i 25. godine života. Dijagnostički kriteriji za poremećaj ponašanja (prema DSM-u IV) obuhvaća agresiju prema ljudima i životinjama, uništavanje imovine, prijevare, krađe i ozbiljno narušavanje pravila. Rezultati studije Office of Children and Family Service-a, rađene na uzorku od 400 maloljetnih delinkvenata, ukazuje kako ih je većina doživjela značajan gubitak tijekom života. Među njima je veliki broj tabletomana i konzumenata droge.

Iza poremećaja u ponašanju mogu se skrivati psihopatija ili antisocijalni poremećaj ličnosti. Njihov se razvoj tumači kroz teoriju viktimizacije i socijalne teorije. Djeca i adolescenti s psihopatskim tendencijama imaju poteškoća u iskazivanju tuge i drugih emocija, kao i u prepoznavanju emocija kod drugih ljudi na temelju izražaja facijalne ekspresije i boje glasa. Psihopatija je poremećaj koji se sastoji od više komponenata unutar emocionalnog, interpersonalnog i ponašajnog spektra. Karakteriziraju je grandioznost, površan šarm, plitke emocije, sklonost dosadi, neodgovornost, manipuliranje, bezobzirnost, parazitski način života, rana pojava poremećaja u ponašanju, promiskuitetno ponašanje, patološko laganje te nedostatak osjećaja krivnje i kajanja.

Dosljednost u odgajanju, razvijanje emocionalne inteligencije, socijalnih vještina i asertivnog ponašanja sastavni su dio prevencije poremećaja emocija, ophođenja i ponašanja. Provodite li ih s djecom i u kojoj mjeri?

PATH (Promoting Alternative Thinking Strategies) je program koji promovira emocionalne i socijalne kompetencije djece predškolske i osnovnoškolske dobi, smanjuje agresiju i prevenira poremećaje u ponašanju. Razvili su ga i osuvremenili znanstvenici Pennsylvania State University-ja (Domitrovich, Greenberg, Kusche). Program je dizajniran kako bi povećao pozitivnu komunikaciju, razumijevanje emocija, samokontrolu učenika, rješavanje interpersonalnih problema i prosocijalno ponašanje. Teorija programa je izvedena iz ABCD modela razvoja (Affective-Behavioral-Cognitive-Dynamic = afektivno, ponašajno, spoznajno i dinamično), prema kojemu unutarnje i vanjske reakcije učenika izviru iz emocionalne osviještenosti, spoznajnog razumijevanja i vještina ponašanja, s afektivnim komponentama koje prethode spoznajnom i ponašajnom funkcioniranju.

Ciljevi PATH-a su:

1. uspostavljanje samokontrole i svladavanje neprihvatljivog ponašanja;
2. analiza emocija;
3. rješavanje problema kroz integraciju socioemocionalnih i jezičnih vještina;
4. promocija pozitivnih odnosa među djecom i učenicima.

Sadržajne komponente programa za osnovnu školu obuhvaćaju područje samokontrole, emocija, rješavanja problema i dodatne aktivnosti. PATH-program u SAD-u provode pedagozi i nastavnici u obliku radionica i vježbi uz podršku razreda i povratne informacije. Tijekom prve godine programa PATH-savjetnik jednom tjedno provodi opservaciju u razredu i konzultativno radi s učiteljem. Nakon toga učitelj samostalno provodi program tri puta tjedno po tridesetak minuta. Pojedini dijelovi programa mogu se integrirati u nastavu jezika i društveno-humanističku skupinu predmeta. Vještine učitelja pri poučavanju PATH-a povezane su s procjenom ponašanja učenika, koja obuhvaća kognitivnu koncentraciju, prihvaćanje autoriteta, socijalne kompetencije i prosocijalno ponašanje. Izrađene prosocijalne i emocionalne vještine pomažu učenicima stvarati prijateljstva, učinkovito komunicirati, poštivati pravila, suočiti se s frustarcijom, prevladati je i rješavati odnosne probleme. 

Učenici koji ne razviju navedene vještine imaju veći rizik za školski neuspjeh, neprihvaćanje i vršnjačko nasilje, zloporabu droga, razvoj poremećaja u ponašanju i kriminaliteta tijekom adolescencije.

mr. sc. Petar Smontara

soc. pedagog i dipl.kat.