POVJERENJE (U) ČOVJEKA

Imati povjerenje u nekoga, vjerovati nekome, danas je iznimno na cijeni. Ne čudi stoga činjenica što se danas na svakome koraku, a posebno na tržištu rada, uz stručne i profesionalne kompetencije, sve više pozornosti pridaje traženju osobe od povjerenja. Dobiva se dojam da je povjerenje postalo preduvjet uspjeha, konkurentnosti, zajedništva i razumijevanja među ljudima. Vjerujem da je svakome poznato da ta poželjna i iznimno tražena vrjednota ne biva prvotno prepoznatljiva iz uvida u završenu stručnu spremu određene osobe, već ista duboko zadire u osobnost svakoga pojedinca i podrazumijeva cjelovitost osobe gledane pod prizmom uspona i padova, stremljenja i nadanja, žalosti i radosti... Stoga je vrlo važno poznavati osobu, biti s osobom, da bi ista zadobila moje povjerenje i obratno. Steći, zadobiti, imati povjerenje, time još više dobiva na svojoj važnosti i razumljivosti ukazujući ne samo na lijepu i poželjnu sintagmu, već na vrjednotu koja podrazumijeva ulaganje napora u rad na samome sebi te davanje čitavoga sebe u svakome trenutku, zadatku, susretu…!

Vjeroučitelj/-ica se svakodnevno nalaze pred nimalo lakim zadatkom vjerskoga govora/odgoja koji se često zasniva na posebnosti koja može biti i neshvatljiva, krivo tumačena i(li) interpretirana. Svakodnevni govor vjeroučitelja/-ice o odnosu ortologije i ortopraksije, promatran pod lupom osobnoga svjedočkog iskustva, svakodnevni susreti s nepredvidivostima škole, kolega nastavnika, učenika, roditelja, župne zajednice i društva u cjelini zahtijeva sate i sate pripreme, rada, strpljivosti i davanja čitavoga sebe. Ne čudi stoga činjenica da će mnogi isticati kako se vjeroučitelj/-ica nalaze 'na prvoj crti', a k tome ih ne štedi ni sve učestaliji žrvanj zakonskih promjena o odgoju i obrazovanju, katkada čudni međuljudski odnosi, različite predrasude s obzirom na njihovu službu… U tome smislu, bez imalo pretjerivanja ili pak jadikovanja nad nečijim zvanjem i zanimanjem, bez imalo žaljenja poradi nekoga ili nečega, valja otvoreno reći da bismo trebali imati povjerenje u vjeroučitelje, što pak podrazumijeva truditi se poznavati ih, razumjeti i objektivno vrjednovati njihov rad, znati stati iza vjeroučitelja u »zgodno i nezgodno vrijeme« (usp. 2 Tim 4,2), pomoći im ostvariti se i dati im priliku da kvalitetno vrše povjerenu im službu. Zar oni to nisu zaslužili? Jesmo li spremni to (ne) učiniti?

S obzirom na spomenutu činjenicu, je li se ikada netko zapitao: Imaju li vjeroučitelji/-ice povjerenje u nas ljude u Crkvi i društvu?Jesmo li zaslužili njihovo povjerenje? Ne ulazeći u podrobnu analizu, usredotočujući se pritom na pojedine rezultate empirijskih istraživanja, valja si posvijestiti da svako, pa i najmanje ne nailaženje na potporu, nerazumijevanje, pa čak i omalovažavanje, udara temelje nepovjerenja, isključuje mogućnost otvorenoga razgovara, onemogućuje uvid u neka aktualna pitanja i predlaganje mogućih rješenja te na taj način zatvara obzorja suradnje i odgovornosti.

Zar smo na to 'osudili' sebe i(li) vjeroučitelja/-icu u vremenu ionako prenaglašenoga nepovjerenja u čovjeka?!

IZDVAJAMO

Sveta obitelj u OŠ Marija Bistrica

Isus i Marija u „vitraju“ Učenici 4. razreda OŠ Marija Bistrica radili su likovnu… VIŠE

Božićna poruka nadbiskupa zagrebačkoga kardinala…

Draga braćo i sestre!1. Ovih božićnih dana otvarate vrata svojih domova da biste sa svojim župnicima… VIŠE

Predbožićni susret kardinala Bozanića s predstavnicima…

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić primio je u srijedu 18. prosinca 2019. godine u Nadbiskupskom… VIŠE

Mudrost ne stanuje samo u jednoj kući.

Afrička narodna mudrost

Više

Nadolazeći događajikalendar

  • Trenutno nema nadolazećih događaja.