Slušati i čuti

Htjeli ili ne, svakodnevno smo, ophodeći se s ljudima te posredstvom sveprisutnih  medija, 'prisiljeni' slušati pregršt informacija koje su za nas stare, nove, (ne)zanimljive…, ovisno o stupnju naše informiranosti i interesa. Veliki dio tih informacija koje slušamo stavljaju nas pred pitanje njihove istinitosti, mogu u nama pobuditi osjećaj (ne)vjerodostojnosti, sumnje, o čemu zapravo ovisi hoće li iste biti i ostati samo odslušane, ili ćemo ih uistinu i čuti, te naposljetku, hoće li nas ono što smo čuli potaknuti na konkretno djelovanje.

Papa emeritus Benedikt XVI., na jednoj od svojih redovitih općih audijencija srijedom, govoreći o Molitvi u knjizi Otkrivenja, postavio je pitanje o tome znamo li uopće slušati Boga i njegovu riječ, znamo li čuti ono što nam On hoće poručiti. Pritom je istaknuo da smo, »preplavljeni mnoštvom riječi, slabo navikli slušati, a posebno nismo spremni uroniti u vanjsku i nutarnju raspoloživost za šutnju, da bismo bili pozorni na ono što nam Bog želi reći« (Opća audijencija, 5. rujna 2012.).

Nije, dakle, nikakva novina uporaba i značenje riječi slušati i čuti, uostalom i biblijska tradicija često rabi spomenute pojmove: Pazite kako slušate (Lk 8, 18); Čuj Izraele… (Pnz 6,4), no opetovano naglašavanje spomenutih pojmova u današnje vrijeme potiče svakoga na promišljanje i odgovorno zauzimanje oko istih.

U posljednje vrijeme, koje je u našoj domovini obilježeno učestalim mijenjanjem, izglasavanjem i donošenjem zakona, nekako se dobiva dojam da čovjek mora uvijek nekoga/nešto slušati i čuti, dok pritom ostaje po strani činjenica: sluša li se i čuje li se onaj koji je zapovijedi, zakone, propise i norme dužan provoditi u djelo?

U tom smislu, kada se govori o vjeroučitelju/-ici često se ističe da je pozvan/-a, osluškivati znakove  vremena, te ih tumačiti u znaku vjere, da je dužan slušati i čuti potrebe učenika, roditelja…, da u pravi trenutak valja upućivati na prava rješenja u susretu s Bogom, i sl. I tu nije ništa sporno. Polivalentan poziv, reći će neki, zahtjevan u mnogostrukosti izazova koji se pred njega stavljaju. No, ono što ostaje nekako po strani jest pitanje: sluša li se i čuje li se vjeroučitelj danas?! Pritom ne mislim samo na tematsku cjelinu/jedinicu koje iznosi, već i na njegovo shvaćanje čovjeka, društva, promjena u svijetu… Je li vjeroučitelj/-ica otvoren tim izazovima; daje li im se prostora za to; vrjednuje li se i kako se vrjednuje njihovo mišljenje? Tim više što vjeroučitelj nije samo onaj koji, kako nerijetko biva shvaćeno, iznosi doktrinu, već je i aktivno uključen u niz brzih promjena koje se događaju na društvenoj, kulturnoj i crkvenoj razini. Sve te promjene malo po malo oblikuju način na koji današnji čovjek, a tako i vjeroučitelj/-ica vrjednuje stvarnost, čita konkretne situacije, promatra čovjeka, vrjednote, religiju… Istom, valja se pitati: sluša li se i čuje li se vjeroučitelja u njegovim brigama, ponekad i osporavanjima, koje mogu i znaju biti prepreka u kvalitetnom vršenju njegove službe u školi?

Osim što svakodnevno slušamo pregršt informacija, a velik dio njih i čujemo, otvorimo uši i čujmo vjeroučitelja koji svakome od nas u Crkvi i društvu sigurno ima puno toga za reći! Jer ukoliko to ne uspijemo, hoćemo li biti svjesni zapadanja u antropološki i duhovni individualizam, i hoćemo li se moći izvući iz njega?!