Socijalno učenje agresije: od igre do feminicida

Pišući o novostima u svijetu znanosti, Mattia Maccarone u najnovijem broju talijanskog mjesečnika Mente & cervello navodi rezultate studije koja ukazuje da priče biblijsko-religioznog sadržaja, koje se pričaju djeci u dobi između pete i šeste godine života, pozitivno utječu na kognitivni i socijalni razvoj, a vidljivi su kroz bolje razlikovanje fikcije od stvarnosti, čvršće socijalne odnose s vršnjacima i iskazivanje poštovanja prema drugim ljudima. Isti časopis, koji je u navedenom broju posvećen Žrtvama ljubavi, donosi još dva zanimljiva i sadržajno povezana članka: o Bandurinoj teoriji socijalnog učenja i zlostavljanju žena od strane partnera.

Albert Bandura je četvrti najcitiraniji psiholog, poslije Skinnera, Freuda i Piageta. Za psihologiju se zainteresirao sasvim slučajno, odabravši je kao predmet u srednjoj školi kako bi popunio prazninu u rasporedu između dva predmeta. Nakon što ju je diplomirao na Sveučilištu Britanske Kolumbije, dobio je stipendiju za nastavak obrazovanja na Sveučilištu Iowa, gdje postiže doktorat pod vodstvom Arthura Bentona, jednoga od utemeljitelja moderne neuropsihologije. Godine 1953. zapošljava se na Sveučilištu Stanford, gdje se bavi istraživanjem agresivng ponašanja kod djece i dokazuje kako ljudsko ponašanje proizlazi iz socijalnoga učenja, a ne genetske uvjetovanosti.

U Bandurinom eksperimentu s lutkom Bobo sudjelovale su tri skupine od 24 djece, u dobi između tri i pet i pol godina starosti. Jedna skupina djece bila je izložena promatranju odrasle osobe koja je bila verbalno i fizički agresivna prema lutki Bobo, druga skupina je promatrala kako se odrasla osoba mirno igra s lutkom (ili je ignorira), a treća je skupina bila kontrolna. Potom su se djeca igrala u prostoriji s lutkama, među kojima je bio i Bobo, a tijekom igre su izložena određenim frustracijama. Istraživači su iz pozadine tijekom dvadesetminutne igre promatrali i svakih pet sekundi bilježili u protokol ponašanje djece. Rezultati su pokazali kako su djeca izložena agresivnom modelu ponašanja i sama pokazala agresivno ponašanje prema lutki, osobito dječaci. Ostala su djeca u situacijama frustracije bila znatno manje agresivna, i to sa drugim i/ili ružnim igračkama.

Eksperiment s lutkom Bobo

Prema Bandurinoj teoriji socijalnog učenja, način ljudskog funkcioniranja i ponašanja određuju spoznaja, ponašanje modela i okolinski utjecaji. Suvremena istraživanja temeljena na teoriji socijalnog učenja o ponašanju žrtve na oblike otvorene i prikrivene agresije ukazuje kako većina žrtava na agresiju reagira osvetom ili povlačenjem. Psihoanalitička teorija korijene nasilja povezuje s neprikladnom socioemocionalnom skrbi majke za dijete u ranom razvoju, što dokazuju i neurofiziološka istraživanja kroz nižu razinu metabolizma glukoze koja se stvara kao kemijski odgovor na majčinu skrb (glas, dodir, bliskost, igra) i slabije sinaptičke veze. Nesiguran i/ili anksiozni oblik privrženosti u odrasloj dobi može rezultirati agresivnim i kriminalnim ponašanjem. Longitudinalna studija o utjecaju odgojnih stilova roditelja na ponašanje djece provedena u New Yorku na uzorku od 870 djece koja su praćena od osme do tridesete godine života ukazuje kako su zlostavljana djeca i ona koja su pokazivala tendenciju agresivnog ponašanja već u ranoj dobi u većini slučajeva napustila školu i počinila neki od nasilnih zločina.

Žrtve ljubavi

Pišući o feminicidu, Massimo Barberi u članku Muškarci koji mrze žene navodi kako svakih 65 sati jedan muškarac ubije ženu za koju tvrdi da je voli. Prema podacima OMS-a, feminicid je vodeći uzrok smrti žena u dobi između 16. i 44. godine života. To je strukturalni problem, objašnjava meksička antropologinja Marcela Lagarde, za koji nije odgovoran samo muškarac – ubojica (suprug, zaručnik, mladić) nego patrijarhalna percepcija društva kojemu je takav odnos prema ženama prirodan, a čija jedina krivnja je u tome što su žene.

Dvije trećine nasilnih muškaraca potječe iz obitelji u kojoj je otac bio nasilan prema majci. Uglavnom se radi o emocionalno insuficijentnim muškarcima s narcističkim poremećajem ličnosti, koji nemaju sposobnost empatije, a nerijetko imaju i ekonomskih problema ili su nezaposleni, objašnjava Adele Fabrizi sa Sveučilišta La Sapienza u Rimu. Na nasilje ih potiče najmanje jedan od navedenih razloga: potreba za kontrolom, opiranje žene da bude potpuno zavisna, nesposobnost prihvaćanja konstruktivne kritike i/ili zatvaranje u odnos i udaljavanje od vanjskoga svijeta. To čine na način koji je naizgled okolini nevidljiv. Psihologiju nasilnika koji stvara disfunkcionalni odnos oduzimajući ženi autonomiju objasnio je još Sigmund Freud, tumačeći kako se istodobno radi o osobi koja je bliska i pruža sigurnost, sa snažnom težnjom međusobnog približavanja prema uznemirujućim i zastrašujućim karakteristikama.Roberto Musil u svojoj knjizi L'uomo senza qualità takve muškarce uspoređuje s ponašanjem jaguara koji među svojim kandžama drži žrtvu i ne tolerira uznemiravanje. Neki od njih postaju nasilni tijekom trudnoće partnerice, jer se ne mogu pomiriti sa činjenicom da joj više nisu jedini izvor ljubavi, a ujedno pate zbog straha od napuštanja.

Zašto je ljubav važna?

Nasilnik se ne rađa, nasilnikom se postaje. Nasilje proizlazi iz interakcije bioloških osobina, socijalnog učenja i okolinskih utjecaja.Dječja forenzička psihologinja, prof. dr. Gordana Buljan Flander i psihijatrica Marija Bačan navode kako integrativni model, koji spaja psihološki i sociološki model nasilja, propituje ulogu vrjednota, medija, nezaposlenosti i dostupnosti oružja s jedne strane te psihološke karakteristike pojedinca uključenih u nasilje s druge strane. U osnovi neosjetljivosti roditelja na dječje potrebe je, kako tvrde, njihova nesposobnost da prepoznaju unutarnja stanja djeteta, što rezultira neprikladnim razvojem. Djeca čiji roditelji nisu uspjeli zadovoljavajuće odgovoriti na njihove potrebe u najranijoj dobi, svijet doživljavaju kao nesigurno mjesto. Uskraćeni su za iskustva koja im omogućuju razvoj samopouzdanja i povjerenja u druge te razvijaju nesigurni oblik privrženosti, koja od razdoblja adolescencije nerijetko rezultira nasilnim ponašanjem. Zlostavljanje i zanemarivanje pak dovode do dugotrajne nesposobnosti djece i/ili adolescenata da upravljaju i prilagođavaju svoja emocionalna stanja, ponašanja i impulse, zbog čega postaju agresivni prema sebi i drugima.

Nasilni su adolescenti u 11% slučajeva djeca brižnih roditelja, u 20% slučajeva zlostavljana i zanemarena djeca, a u 50% slučajeva djeca s nesigurnom privrženošću. Prema rezultatima retrospektivnih i prospektivnih studija zlostavljana djeca imaju šest puta veći rizik da će postati roditelji-zlostavljači od roditelja iz opće populacije. Do 35% zanemarivanih i tjelesno i/ili spolno zlostavljanih osoba maltretirat će svoju djecu, dok će im ostali roditelji pružiti odgovarajuću njegu.

Roditelji su uglavnom sposobni pružiti djeci ljubav i razumijevanje, ali nemaju snage za jasno postavljanje granica, što uključuje i umanjivanje važnosti dječjih agresivnih igara. Odgajajući djecu na takav način, poručuju im da su samo oni važni, a ne i to da su jednako važni kao i drugi. U takvim situacijama ne potiču razvoj empatije, a djeca odrastaju u narcističkom uvjerenju kako je svijet stvoren samo za njih i da njihove potrebe moraju biti zadovoljene, bez obzira na to kako se pritom osjećali drugi iz njihove okoline.

Što učiniti?

• napravite listu djetetovih ponašanja koja vas zabrinjavaju i listu željenih promjena

• uspostavite jasne granice, pravila i očekivanja

• kontinuirano pratite aktivnosti i ponašanja (svojeg) djeteta

• naglašavajte željena pozitivna i prosocijalna ponašanja, osobito kada vas dijete posluša i slijedi vaša pravila i zahtjeve

• pregovarajte i stvarajte kompromise s djetetom, s ciljem postizanja željenih ponašanja

• modelirajte učinkovite i produktivne načine komunikacije

• izbjegavajte kritike, okrivljavanja i osuđivanja

• kontrolirajte vlastitu ljutnju i izražavajte je konstruktivno

• izbjegavajte fizičko kažnjavanje za neželjena ponašanja; umjesto toga primjenjujte ukidanje (stečenih) privilegija

• poučavajte primjerom

• ako imate problem koji ne možete riješiti, uključujući vlastitu nesigurnost i/ili krivnju, potražite stručnu pomoć

Tijekom svih postupaka održavajte ravnotežu između empatije i jasno postavljenih granica, pravila i očekivanja. I – odgajajte tako da i djetetovo i vaše dostojanstvo ostanu sačuvani.