Stres i anksioznost u školskom okruženju

Kraj nastavne godine stresno je razdoblje za svakog učenika, roditelja, nastavnika i pedagoga. Pritom su najčešće poteškoće učenika vezane uz sadržajna opterećenja koja proizlaze iz nastavnih programa, lošu komunikaciju u odnosu učenik-nastavnik, načine provjere znanja i kriterije ocjenjivanja. Neuspjeh na ispitu, dobivanje niže ocjene u odnosu na očekivanu, nepravedno ocjenjivanje i konflikti s nastavnicima najučestaliji su i visokorangirani stresori. U načinima sučeljavanja sa stresom učenici se više koriste kognitivnim, racionalnim i autonomnim metodama rješavanja problema, dok učenice više traže socijalnu podršku okoline. Ovakav odabir načina sučeljavanja sa stresom povezan je s odgojem, stilovima učenja i spolnim ulogama.

Najčešće kratkoročne posljedice stresa su negativne afektivne reakcije koje značajno doprinose sučeljavanju sa stresom. Među njima osobito mjesto zauzima anksioznost – složena negativna emocija bojazni, napetosti i nesigurnosti, praćena aktivacijom autonomnog živčanog sustava. U dječjoj i adolescentnoj dobi u stresnim je situacijama često izvan kontrole, s vrlo jasnim somatskim simptomima, bez organskih uzroka. Prema učestalosti su to abdominalni grčevi, glavobolja, stezanje u prsištu, nesvjestica, vrtoglavica i nedostatak zraka. Kod 3% slučajeva u razdoblju predadolescencije anksioznost se razvije u depresivnu epizodu (koja može imati i sucidalna obilježja), a kod 15% adolescenata u depresivni poremećaj, čija pojava i prestanak mogu biti prilično iznenadni. Depresija je pritom češća kod djece i adolescenata čiji su obiteljski odnosi obilježeni manjim izražavanjem emocija, problemima u komunikaciji i većim brojem konflikata.

 

Kako ih prepoznati?

 

Anksioznost i/ili depresivnost uključuju osjećaj zabrinutosti i/ili beznadnosti, poteškoće s koncentracijom, povlačenje, plačljivost, apatiju, gubitak apetita i tjelesne težine, poteškoće s usnivanjem i/ili spavanjem, iratabilnost, nervozu, acting-out, samoozljeđivanje i druge oblike autodestruktivnog ponašanja.

Rezultati nacionalnog istraživanja o anksioznosti i strahovima ukazuju kako djeca i adolescenti imaju do 70 različitih strahova. Najviše ih je vezano uz neizvjesnost i školu, a prati ih anksiozna osjetljivost o kojoj kažu: strah me odgovaranja pred cijelim razredom; bojim se ako nešto ne budem znao da će mi se svi rugati;bojim se da neću uspješno završiti ovaj razred – a to susamo neki od strahova, i to vrlo dobrih učenika.

 

etiri (česta) obilježja anksiozne djece i adolescenata:

 

• u stresnim situacijama ih je teže smiriti od ostalih;

• kreativniji su od većine, ali tu sposobnost ne koriste prilikom sučeljavanja sa stresom;

• obeshrabreni su čak i kada imaju dobru strategiju za rješavanje problema; i

• čak i kada prevladaju anksioznost, ne prepoznaju u tome vlastiti uspjeh.

U tome im treba pomoć i podrška. Što možete učiniti kao nastavnik ili razrednik? Porazgovarajte s djetetom i pritom:

1. Definirajte problem.

2. Pitajte učenika/cu što je u tome njegov problem, a što problem druge osobe, npr. nastavnika.

3. Tražite od učenika da razmisli i kaže nekoliko mogućih rješenja problema.

4. Za svako od mogućih rješenja tražite da vam pojasni koliko je ono moguće i učinkovito.

5. Tražite ga/ju da potom odabere najbolje rješenje i odredi vremenski okvir za njegovo rješavanje. Tko mu/joj pritom može pomoći i pružiti podršku?

Imajte na umu da anksiozna djeca i adolescenti zbog kognitivne distorzije misle nerealistično. Pomozite im transformirati emotivno uvjetovanu, nerealističnu misao u realističnu. U početku to učinite vi umjesto njih.

 

Nerealistične misli	Realistične misli
U školi se uvijek osjećam loše.         Kada me nastavnik prozove i postavi neko pitanje ja uvijek šutim i nikada ne znam odgovor.	U školi sam se ponekad osjećao/la loše, ali to je bilo vezano uz poteškoće koje sam tada imao/la i nakon što sam ih prebrodio/la, uglavnom se osjećam dobro.   Možda ne znam svaki puta odgovoriti na sva pitanja i u potpunosti, ali uvijek znam odgovoriti barem na neka ili jedan dio pitanja.

 

Tijekom razgovora budite empatični, konstruktivni i realni. Obavijestite roditelje o postojanju problema i pritom poštujte diskreciono pravo djeteta. Nastavite s praćenjem.  

 

Pomoć učenicima, osim emocionalne, vrlo često zahtijeva i instrumentalnu podršku, kroz uključivanje obitelji i/ili intervencije u školi kao izvoru stresa, što može biti vrlo težak zadatak.

 

Ako mislite da problem nadilazi vaše kompetencije, potražite pomoć pedagoga!