Sve što je živjelo u ljudskim dušama

Dani kada zastaneš, okreneš se oko sebe i sjedneš u potpunoj tišini, dani su kada život okrene i svoje drugo lice. Tada ti nitko ne treba jer želiš biti sam sa sobom, svojim mislima i strepnjama. To je tišina u kojoj postaješ svjestan svog vlastitog postojanja, ali i tuđe prolaznosti. Trenutak istine o ljudskoj prolaznosti, o osjećaju koji prožima cijelo tijelo. Nemoguće mu je pobjeći, jer taj osjećaj ti otima dio tebe. Nekada polako, a nekada vrlo brzo. Život isprepleće neke čudne konce, donosi ono dobro i ono loše, radost i tugu, pobjedu i poraz, rađanje i umiranje. 

     Dani u kojima očekujemo, slutimo i na kraju znamo da će doći ona riječ zbogom dani su u kojima duša stoji nemoćna. Ta riječ stvara osjećaj neizvjesnog putovanja u vječnost, bez jasne slike ponovnog susreta, unatoč vjeri u život vječni. I tada izvlačimo one tragove sjećanja i u nekim drugim ljudima, u praznim pogledima, i prizivamo zajedničke događaje koji će postati sjećanje. Svjesni smo da ovo nije zadnji put kada govorimo zbogom. U tom trenutku u vlastitoj duši imaš sve ono što je ikada živjelo u ljudskim dušama, sve radosti i tuge što su ikada postojale. I moraš biti jak zbog sebe, onih koji te trebaju, zbog života. Biti jak ne znači nikada ne osjetiti bol. Biti jak znači osjetiti bol, razumjeti je i prihvatiti te s njom živjeti.

"...imamo u duši i sve ono što je ikada živjelo u ljudskim dušama. Svi bogovi i đavoli koji su ikada postojali, svi se oni nalaze u nama, tu su kao mogućnosti, kao želje, kao izlazi."  Herman Hesse