U potrazi za…

  Naš život pun je zaborava i prisjećanja. Okreće se unutar sebe, skrivajući svoju vlastitu narav od onih koji bi je željeli naći. A cijelo vrijeme ona im je ne pred očima, već u njima!
Tražeći ljubav mi stalno zaboravljamo na nju, pa čak i na činjenicu da je tražimo. Često postanemo svjesni potrage tek kada shvatimo da smo nešto imali, pa izgubili. Trenutak prije bilo je tu, a zatim je nestalo, ostavljajući nas bolno svjesne onoga čega smo morali biti svjesni mnogo ranije. Zatim žalimo, ispričavamo se, obećavamo sami sebi da ćemo drugi put učiniti drugačije, da ćemo biti drugačiji. Ali najčešće je kasno. Trenuci u kojima smo trebali biti, nepovratno su izgubljeni. A oni pak koji će tek doći još nisu ovdje, pa su i naša obećanja uzaludna. Preostaje nam samo jedno, a to je trenutak u kojem smo sada. Upravo je sadašnji trenutak jedino mjesto gdje može boraviti ljubav, to je mjesto gdje mi možemo biti ljubav. Nemojmo ga stoga propustiti, jer dragocjeniji je od svega što posjedujemo!

  Sve u životu ima svoj početak, ali i kraj. Koliko god stvari bile lijepe, jednom će nestati, baš kao i dragi ljudi koji nas okružuju. Sada su ovdje, dolaze k nama, dijele s nama duboke trenutke istine i bude onaj dio nas koji jedino jest. Već sutra to će proći, a nama će ostati uspomene, smiješak na licu, a možda i malo žaljenja u srcu. Ljudi koji su sada u našim životima, neće ovdje biti zauvijek. Otići će. Zbog toga se zapitajmo sada: jesmo li doista bili s njima? Jesmo li podijelili i probudili ljubav jedno u drugom? Jesmo li shvatili njihovu vrijednost dok su stajali ispred nas, govorili nam i dodirivali nas svojom sviješću? Jesmo li doista razumjeli? Pogledajmo ih otvoreno ili krišom, ali pogledajmo ih doista. Poznajemo li ih? Znamo li koliko je života moralo proći da bismo se s njima susreli? I koliko će života još morati proći prije nego dobijemo novu prigodu? Znamo li što je doista vrijedno u našem životu?

  Samo slutnja odgovora na to pitanje ispunit će naše oči suzama zahvalnosti. Samo sjena istine i naše će se srce pobuniti poput oceana kojeg netko želi stisnuti u jednu čašu. Zapjenit će se naša duša i u nama će narasti silna snaga. "Ne!", zaviknut ćemo, "Ne dam ovaj trenutak i ne dam ovu ljubav! Predugo je bilo, predugo sam čekala! Ovaj put znam što je potrebno učiniti." A zatim ćemo se nasmiješiti onima koje volimo, dodirnuti ih usput rukom ili ih zagrliti čvrsto, ne dajući im da dođu do daha. Možda ćemo im reći neku lijepu riječ, a možda ćemo i šutjeti, dopuštajući da tišina govori umjesto nas. Što god učinili, ljubav će nas preobraziti. Ne može se ocean sakupiti u čaši, prevelik je i predubok. Ocean se valja, ocean postoji, ocean diše. Ocean jest. I mi jesmo, a kad se toga prisjetimo, onda ćemo znati što je prava ljubav. Znat ćemo da nas ništa ne može zaustaviti i da jednostavno moramo ljubiti. Sve drugo je manje važno.