Zacrtano putovanje…

I opet Refleksa korača prvim danima nove godine.

U razgovoru, otkriva kod nekih zabrinutost zbog još jedne godine koja je iznenađujuće brzo prošla i postala već dio osobne povijesti. Drugi pak promišljaju o propustima u prethodnoj godini, a oni malo ozbiljniji smišljaju aktivnosti kojima bi mogli unaprijediti kvalitetu života u ovoj godini.

Može li se nešto ozbiljno planirati u ovako promjenjivim vremenima? Ili je većina prepuštena promatrati kako se stvarnost odvija i bez njihovog upliva, a oni će kada im se prohtije i budu zainteresirani ili pak iz prisile reagirati nekim vlastitim aktivnostima.

Pita se Refleksa kako bi ove godine mogla izgledati njezina stvarnost. Što želi, i može li uopće nešto i planirati? Kako bi u ovoj godini mogla odgovarati na svakodnevne izazove? Hoće li joj dugo trebati da se pokrene?

Ulazak u novu godinu zapečatila je pitanjima koja će osim svakodnevnog bavljenja poslužiti na koncu godine za još jednu godišnju inventuru učinjenoga u odnosu na očekivano.

I s takvim mislima spremna je na novo i drugačije putovanje, koje bi je trebalo prema njezinim očekivanjima i željama odvesti u mjesto gdje ima prostora i volje za oplemenjivanjem odnosa i cjelokupne stvarnosti te za ostvarivanjem sebe na najbolji način.

Kao silueta u vlaku probija se do svoga kupea i rezerviranoga mjesta. U njezinom pogledu odražava se i neznatna zabrinutost u odnosu na putnike, na konačno odredište, duljinu puta i na njezinu prvu barijeru - nestrpljivost koja ju često sputava u opuštenosti i prihvaćanju neizvjesnosti. Krenula je iz mjesta koje joj je ulijevalo sigurnost, ali koje je istovremeno zrelo za neku unutarnju i izvanjsku restauraciju. To mjesto ima svoju dugu povijest i dinamično postojanje. Ono krije svoje tajne, znane samo Refleksi. Mjesto izvana ima svoju strukturu, a u usporedbi s drugima nije ništa posebno drugačije.

Kroz njega je prošlo mnoštvo različitih prolaznika i putnika koji su se u njemu zadržavali i nastanjivali ga prema potrebi. Mjesto pruža sve što je potrebno za pristojan život. Na ulasku u mjesto visoka stabla pozivaju sve namjernike na predah i osluškivanje melodičnih zvukova koji dopiru s trgova i iz parkova. Putnici se osjećaju primijećeni, uvaženi i saslušani. Ne osjete razliku među sobom i svi su jednako dobrodošli. Ali kada se dublje zađe u mjesne ulice, prizor nije više tako svidljiv. Dotrajali asfalt i već prilično nagrižene fasade daju naslutiti da nije sve bajno kako se čini. Zatvoreni prozori s oštećenim oknima žude za obnovom. Požutjeli zidovi i raspucali parketi vape za svježinom. Iz ormara izviruju predmeti koji kao da mole da ih netko preuzme i koristi se njima. Vrijeme kao da je stalo. I nikome se ne da pomaknuti. Živi se od danas do sutra. I ona se tu osjeća zatočenom. Želi nešto drugačije. Pa nije valjda stvorena da životari. A ipak joj treba puno energije da otvori prozor i pusti čist zrak u prostor. Opaža ona što ne valja, no svejedno s težinom korača. One svakodnevne stvari prilično dobro obavlja, ali aktivnosti koje iziskuju malo veći napor, energiju i vrijeme kao da odgađa. Tako se ovogodišnja odluka o putovanju čini prilično smionom. Sva sreća što se u kupeu nalaze ogledalca pa će je pogled potaknuti da, osim što promatra svoje lice, promatra i crte lica koje vode do na oko nevidljivih dubina. Nada se ona da će to biti dobra prilika da svjesnije osluškuje svoje misli, raspoloženja i osjećaje. Bit će to prilika da sebi priznaje ono što je a i ono što nije. Moći će zbrajati napore koje dnevno čini na vlastito dobro i dobro drugih.

Nakon njezinog ulaska u kupe sjele su još četiri osobe. Sve su to lica njoj poznata, s kojima ima dosta zajedničkoga. I oni imaju zacrtane neke svoje ciljeve i Refleksa se nada da će ih i ostvariti. Polaze s istoga mjesta, ali ne idu svi na istu destinaciju. Jedno vrijeme putovanja provodit će zajedno, a onda će se u nekim dijelovima razići. Njihova mjesta će sigurno zamijeniti drugi putnici. Hodnik u vlaku čini se prilično širok pa već vidi priliku da će to biti zgodan prostor za razgibavanje i razmjenjivanje koje riječi s putnicima iz ostalih kupea. A vlak ne oskudijeva niti vagonom u kojem se može nešto pojesti, popiti i zaigrati neke društvene igre. Neće oskudijevati zabavom. Vlak ima i posebno mjesto za ozbiljniji rad, mjesto s knjigama i stolovima koji omogućuju pisanje, čitanje i smišljanje određenih radnih aktivnosti.

Sretna je darovanim trenutkom i mjestom na kojem sjedi. Zna Refleksa da će vlak na nekim postajama stajati malo dulje pa u tome vidi priliku da upozna i nova mjesta. Voljela bi u tim trenucima upoznavanja gledati stvarnost malo drugačije, odnosno gledati s razumijevanjem, a da pri tome ne vrednuje ono što vidi pogledom preko zatvorenog prozora s oštećenim oknima. Na tim privremenim stajalištima imat će priliku prozračiti kupe i pustiti svježinu u prostor i u odnose s ostalim putnicima te znakom dobrodošlice prihvatiti promjene.

Svjesna je da će tijekom putovanja nailaziti i na maglovite predjele pa se nada da će uz pomoć susjeda u kupeu povećati vidljivost u otkrivanju tajni koje se skrivaju i jasnije razabirati događaje. U svakom slučaju, putovanje do konačnog odredišta bit će zahtjevno i dugotrajno, i već je sada živo zanima hoće li tijekom puta ostvariti zacrtanu ideju opažanja i razvijanja naklonosti prema životu u sebi i oko sebe. Nada se da joj u susretu s putnicima neće iz ruku izmaknuti izvornost i da u tim licima neće uporno tražiti druge. Osjeća i bojazan da bi se mogla u komunikaciji baviti drugima i silno se nada da će prepoznati tragove uspoređivanja s putnicima pa će moći na vrijeme reagirati. Promatrajući bogatstvo različitih iskustava pružat će joj se prilika za stvaranjem novih perspektiva.

Duboko vjeruje da će putem uzeti dovoljno vremena za povlačenje kako bi bolje razumjela sebe i druge, kako bi prateći tragove skriveno razotkrila.

Sa zebnjom razmišlja što će učiniti kada tijekom putovanja naiđe na neke nepoželjne znakove. Zna da ih može ignorirati, ali isto tako već sada razmišlja kako bi u njima mogla dosegnuti hranjivu srž koja bi je pomaknula s uobičajenog mjesta. I tako bi u samom trenutku djelovanja mogla mijenjati smjer kretanja.

Nada se da će i ona i putnici u vlaku koji je krenuo na određeno mjesto doći kompletni i prilično očuvani. I danju i noću kondukter će bdjeti nad onime što imaju i nose u prtljagama. Svojim hodom uprisutnjavat će sigurnost i vjeru da će ipak svi zajedno stići na konačno odredište, s više ili manje ugodnih, tj. neugodnih iskustava.

A na samom kraju Refleksa željno iščekuje kondukterovo završno obraćanje svim putnicima koji su došli do kraja: „Dragi svi, stigli smo na odredište. Trudili smo se da vaše putovanje bude zanimljivo i ugodno unatoč svim (ne)zgodama u kojima ste se nalazili. Nadam se da ste dobili dovoljno prilika za osnaživanje čovještva te da ste svojim postupcima pokazali naklonost i ljubav prema životu, u bilo kojem ga obliku tijekom putovanja susreli. Vidim da su neki od vas umorni, shrvani i izmoreni. Ali vidim i osmijeh jer ste nešto novo isprobali, bilo kroz popravak, bilo kroz izgradnju. Kretali ste se ipak s pogledom usmjerenim prema životu. Vjerujem da možete odgovoriti na pitanja: gdje ste, kako ste i kamo ste željeli stići!“

.