Želiš li je vidjeti, moraš biti

Kao sustvaratelji Božji nismo do kraja oblikovani niti dovršeni. Svaki susret sa životom, svaki dublji dodir s vlastitom ranjivošću čini nas izloženima emocijama, ali nas istovremeno suočava i s nama samima, sa svim onim situacijama u kojima smo odreagirali suzdržano, loše ili pretjerano, sa svim situacijama u kojima smo odreagirali u vlastitom egoizmu neosjetljivosti povrijedivši time druge. Često i one do kojih nam je stalo.

Kako idemo kroz život? Kao odgovorni sustvaratelji ili birajući jednostavniji put, bez sagledavanja vlastitih postupaka? Odabir jednostavnijeg puta nužno nas stavlja u poziciju u kojoj je nemoguće jasno vidjeti koliko naša trenutna oblikovanost utječe na naše bližnje i na živote onih koje susrećemo tijekom dana. Odabiremo li ipak put rasta i osobnog razvoja, ono neotkriveno u nama pomaže nam bolje upoznati sebe i uči nas ispravno reagirati. Put rasta i vlastitog oblikovanja često je onaj put s kojega ustajemo nakon što smo pali i prihvatili pad kao dio života. Nužan je ukoliko želimo nešto naučiti, a ako uspijemo naučiti uspjeli smo mnogo!

Svatko tko je hrabro prihvatio suočavanje sa samim sobom i odlučio ne stajati na istom mjestu svjestan je kako tijek života u naš život donosi i one situacije koje nas neminovno suočavaju s nama samima te da promjena nikada nije toliko strašna ili nemoguća. A često nas naša sklonost biranja jednostavnijega puta vodi do potiskivanja vlastitih osjećaja, skrivanju od problema ili očekivanju nekih brzih rješenja.

Ako istinski želimo mijenjati sebe i kao sustvaratelji Božji njegovati želju sačuvati sebe i ne odustati od sebe, sam čin želje za promjenom na bolje, prvenstveno radi nas samih, motivira nas da svaka unutarnja promjena dođe u slobodi, kao vlastita životna vrijednost. Upravo iskustvene životne vrijednosti kroz naše djelovanje mogu imati snagu mijenjanja slike društva. „Želiš li vidjeti promjenu, moraš biti ta promjena u svijetu!“ (M. Gandhi)