Živjeti i biti svoj

Biti svoj u današnjem vremenu stvarno nije lako. Neprestano nam se nameću vrednote i ideali koji zapravo to niti nisu, kriteriji koje je teško zadovoljiti. U takvoj mijeni životnih situacija vrlo je jednostavno osjetiti poljuljano samopouzdanje i prihvatiti nametnute i lažne vrednote. Pretjerana briga o tome što drugi misle o nama, želja da se svidimo apsolutno svima, usporedbe s drugima, stalno prilagođavanje drugima iako se ne slažemo s njihovim mišljenjima, šutnja u trenucima kada bi smo trebali argumentirati svoje stavove i još mnogi drugi primjeri prepreka su našem samopouzdanju. Nekako mi se čini da sve polazi od toga jesmo li zadovoljni onime što jesmo i načinom života koji vodimo te da li iza toga stoji osoba koja živi istinske vrednote.

Imamo sunce koje nas grije, zvijezde na nebu koje za nas svijetle, ljepotu prirode koja nas ostavlja bez daha. I kada nam se čini da nam nešto nedostaje, da nam dolazi u manjim količinama, da smo nešto ili nekoga izgubili, da smo nekoga rastužili, to isto sunce i dalje nas grije, zvijezde nam i dalje svijetle, a priroda nas ostavlja bez daha. I dalje imamo sasvim dovoljno da otvorimo oči, sakupimo hrabrosti i živimo u pravom smislu te riječi, svjesni da smo vrijedni upravo onakvi kakvi jesmo, savršeni u očima Stvoritelja, ali svjesni i da možemo biti bolji, oprostiti i tražiti oprost, pa tako u dan krenuti motivirani i ispunjeni samopouzdanjem.

Živjeti i biti svoj od nas povremeno zahtijeva i šutnju, ali na način da nas šutnja uvede u promišljanje. Kao što slika ponekad govori više nego tisuću riječi, tako i šutnja ima snagu učiniti isto. Živjeti i biti svoj u trenucima govora i šutnje, biti prijatelj sa sobom i biti zadovoljan sa sobom kada za to i nema nekih posebnih razloga, osim dodira zraka sunca, istinsko je umijeće osobe koja zna da se vrijedi truditi i biti bolji no što smo to bili jučer.