Homilija biskupa Šaška srednjoškolcima u Karlovcu

Susret hrvatske katoličke srednjoškolske mladeži

 

Ivan Šaško

 pomoćni biskup zagrebački

 

Uvod i homilija

u euharistijskome slavlju

('Misa za mir i pravdu')

prigodom 20.(21.) Susreta

hrvatske katoličke srednjoškolske mladeži

 

u župnoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Karlovcu

Petak, 27. listopada 2023. u 10.30 sati

 

 

Dragi mladi vjernici i vjernice,

dragi karlovački srednjoškolci i srednjoškolke,

u Kristovu pozdravu nosim vam pozdrave našega nadbiskupa Dražena te vas i ja pozdravljam u ljepoti današnjega susreta u zajedništvu sa subraćom svećenicima, s vašim vjeroučiteljima i vjeroučiteljicama, s ravnateljima i ravnateljicama škola, a raduje me što su i ove godine s nama dvije osobe koje brižno i u suradnji s vjeroučiteljima izbliza prate vaš vjeronaučni život, a to su: predstojnica našega nadbiskupijskog Ureda za vjeronauk u školi, profesorica sestra Valentina Mandarić, kao i njezina zamjenica i savjetnica pri tome Uredu gospođa Ivanka Petrović.

Ne previđamo blizinu, skrb i nastojanja Karlovačke županije i Grada Karlovca u području odgoja i obrazovanja, moleći da se u hrvatskim školama trajno promiču vrijednosti koje daju smisao i jačaju dobro za sadašnjost i budućnost naše Crkve, naroda i domovine.

Izražavam zahvalnost fra Stjepanu (Brčini, OFMCon) koji je, vjerujem, u vama potaknuo razmišljanja o daru kršćanske vjere i poziva, poneko vama važno pitanje i možda neku odluku. Sve zahvalno stavimo u prinos ovoga slavlja u kojemu, jer smo Crkva, molimo jedni s drugima i jedni za druge.

Papa Franjo današnji je dan proglasio danom posta i pokore za mir u svijetu koji je razdiran ratovima i sukobima. Pridružujemo se toj molitvi cijele Crkve da ponajprije mi u sebi prepoznajemo djelovanje milosti, ali i otajstva zla, a zatim i njegove strahote koje razaraju ljudska srca i nanose bol bližnjima.

Kad osjećamo svoju slabost pred nemirom i prijetnjama, ona nas ujedno potiče da se snažnije pouzdajemo u nebeskoga Oca. Po njegovu Sinu, koji je s nama, koji je naša snaga i spasenje, i bez kojega ne možemo učiniti ništa vrijedno ni dobro, molimo dar Duha Svetoga koji je oproštenje grijeha, da bismo uistinu čuli i poslušali Kristovu riječ i osjetili okus neba koji nam on daruje u pričesti svoga Tijela i Krvi.

 

Homilija

Liturgijska čitanja:

Rim 7, 18-25a; Ps 119, 66.68.76-77.93-94;

Lk 12, 54-59

 

 

Već ste danas sigurno skupili puno sadržaja koje nosite u sebi, ali se nadam da moje riječi, koje sam pripremio za vas potaknut Božjom riječi, neće stvoriti prezasićenost. Zato vam zahvaljujem na pozornosti duha.

 

1. Neobično je pitanje apostola Pavla iz njegove Poslanice rimskim kršćanima: „Tko će me istrgnuti iz ovoga smrtonosnoga tijela?“ Zašto bi ga netko uopće trebao istrgnuti? Što zapravo Pavao traži i do čega mu je stalo? Stalo mu je do dobra, a vidi zlo. Sveti Pavao se trudi kršćanima pokazati da problem zla treba gledati onkraj pukoga poštovanja propisa. On sam bio je gorljivi židovski vjernik, sasvim predan propisima, a onda je otkrio dublju čudnu prisutnost u čovjeku, zbog koje kaže: „Ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio — to činim.“

Takva je dvojnost svima bliska. Ona govori da nije dovoljna samo svijest i spoznaja da bismo težili prema dobru i ostvarivali ga. Postoji nešto složenije, u čemu važnu ulogu ima naša sloboda.

Predivan je, tako iskren i topao, snažan i uvjerljiv Pavlov uzvik: Jadan li sam ja čovjek! Dragocjen je, ako ga uspijemo usvojiti, jer govori o poniznosti, o ograničenostima, ali još više o čežnji, o muci koja dolazi iz dobra i ljubavi.

Naše tijelo nije samo tjelesnost, nego je povezanost između čežnje za dobrom i plemenitošću koja nas usmjerava prema nebeskomu s jedne strane, i zakonitosti koja nas vuče prema dnu s druge strane. Kao da ne postoji odgovor zašto je tomu tako; tek potvrda činjenice da toliko puta sami nismo sposobni činiti dobro, premda ga primjećujemo i želimo.

Pogrješno je mišljenje da je dovoljno nešto poznavati da ne bismo postupili loše, a još je veća pogrješka misliti da sami, svojom voljom i svojim naporom, možemo postati dobrima i činiti dobro.

2. Prepuštenost čovjeka njegovoj volji i prohtjevima izgrađuje kulturu moći koja ne može odgovoriti na ljudsku čežnju za puninom.

Od političkih preko kulturalnih do medijskih planova susrećemo moć koja sustavno nastoji ušutkati nadnaravnost ljudskih čežnja, taj predivan prostor komuniciranja Boga i čovjeka. Umjesto te čežnje, koja u konačnosti traži Boga, nudi se beskonačna potjera za nekim trenutnim, prolaznim dobrima. Čežnja se s punine preusmjerava na djelomično i prolazno, pa tako i na isprazno, a kada ljudske čežnje budu lišene svoje svrhe ostaju samo instinkti.

Vapaj apostola Pavla naglašava ljudsku čežnju, naglašava očitosti i otkriva važnost otajstva, onoga što nije dano čovjeku na raspolaganje. Pozvani smo kao kršćani upućivati na očitosti. To je danas postalo zazornim.

Ako se netko usudi izreći očitosti, postaje sumnjiv i prozivan: očitosti o stvorenosti čovjeka i svijeta, o ljudskosti koja nam je darovana u ljepoti muškoga i ženskoga, o pozvanosti na vječnost koju ne može ostvariti nikakav tehnički razvitak, o tome da čovjek nije sebi dostatan, o tome da bez otvorenosti nadnaravnomu čovjek ne može naći istinsku sreću.

Upravo nijekanje očitosti dovodi do nijekanja otajstva, a nijekanje otajstva do nijekanja razumnosti. Nijekanje razumnosti dovodi do nijekanja stvarnosti, do nesporazuma, nesigurnosti, sukoba i nasilja.

To je stvarni problem naše civilizacije: zatvaranje očiju razuma i srca pred očitostima i zlostavljanje otajstva koje svakom čovjeku objavljuje smisao i nadu.

3. Kao da ne želimo raspoznati i razlučivati dubine našega bića i događanja u svijetu, na što Isus upozorava svojim poučnim prijekorima.

Isus pita svoje sugovornike tada i nas danas: Ako znate prepoznati znakove stvorenoga svijeta i vremenske prilike, kako ne rasuđujete ovo vrijeme?

Postoje znakovi koje treba čitati da bi se moglo izabirati, povezivati misli, odlučivati, razumjeti kamo idemo. Ti se znakovi ne odnose samo na vrijeme nego i na mjesto, na ozračje, na događaje. I danas u našim životima, u životu društva i naše hrvatske domovine postoje jasni znakovi koji upućuju na posljedice.

Potreban nam je postupak razlučivanja, sa sviješću o onome što živimo, uvijek računajući s Bogom i s njegovim Duhom, jer samo Bog može razmrsiti 'zamršenost', raslojiti slojevitost ljudskoga srca. Zbog toga Isus te ljude – a tiče se i nas – proziva i naziva dvoličnima, jer rasuđuju izvanjskost promjena, ali ne i nutarnju snagu pojedinih događanja koje nazivamo vremenom, povijesnim razdobljem.

Dakle, Isusove su riječi stanovita tužaljka nad ljudima svakoga vremena, pa tako i nas vjernika. Isusu je žao što ne ulažemo jednaki napor – ni uma ni srca ni sredstava – u prepoznavanje, u pronicanje znakova vremena spasenja, u duhovni rast, koliko ga ulažemo u predviđanje izvanjskih, kako ih zovemo 'meteoroloških prilika'. Koliko se samo do današnje kiše izgovorilo riječi kakva će to biti pojava i što bi mogla prouzročiti na temelju podataka koje donose složeni, zadivljujući uređaji za promatranje.

Ali zaboravljamo da nam je Stvoritelj dao još složeniji sustav koji je u nama, primjetljiv i jasan. Bog čovjeku govori glasom savjesti; govori razumom, ali i s pomoću ljudi koje je pozvao da, puni ljubavi, budu nositelji njegove riječi i duha, kao što su proroci i sveci.

I nadasve – govori po razvoju povijesnih događaja.

Premda se i u Hrvatskoj s raznih strana pokušava utišati, štoviše – ugušiti glas savjesti da bi se lakše obračunalo s ljudima koji govore i koji upozoravaju na istinu, ipak su povijesni događaji najviše zanemareni, odnosno, zbog naše nebrige, njima se manipulira i oduzima im se snaga koja koristi ljudskomu razvoju.

A povijesni događaji su i najjasniji pokazatelji, najsigurniji znakovi.

Isus na to upozorava svoje sugovornike: da budu pozorniji na razvijanje događaja u kojima se isprepliće otajstvo dobra i zla. Riječi mogu lako zavarati, ali činjenice, djela i događaji puno teže, kao da od njih ne želimo učiti, vidjeti razloge njihova nastajanja; razmotriti postupke i posljedice.

4. Dragi mladi prijatelji, braćo i sestre, ostaje pitanje: kako razlučiti? Ponavljam: Gospodin nam je dao sposobnost kojom možemo promatrati i zaključivati, predvidjeti dio budućega na temelju sadašnjosti.

Dakle, prepoznavati i razlučivati ponajprije je promatranje, da bismo mogli tumačiti. Pritom nismo prepušteni sebi. Ponajprije nosimo mudrost, dar Božji u sebi. Osim toga, postoje naraštaji prije nas; ljudi koji prenose mudrost, kojima je stalo do istine i tu istinu predaju nama jer nas vole. To da nas vole potvrdili su i potvrđuju svojom žrtvom. Ne zaboravimo: svakog čovjeka koji govori istinu treba poslušati, ali samo onoga koji je spreman žrtvovati se vrijedi nasljedovati.

Mudrost koja nam je darovana trebamo njegovati u sebi; ono što Apostol naziva nutarnjim čovjekom. Ta njega polazi od slušanja, od osjećanja svega što se događa oko nas: glas naših najbližih, glas ljudi u potrebi, glas naroda, glas stvorenoga svijeta; ali i glas povijesti da bismo znali odakle i kamo idemo. Slušati, da se ne bismo izdvojili i stvorili svoje umjetne zatvorene svjetove.

Raspoznavanje i razlučivanje sastoji se i od govora i razgovora, od opisivanja onoga što smo čuli i doživjeli, te traženja s drugima putova kojima trebamo ići, s molitvom i pitanjem Bogu: Gospodine, što želiš od nas; što trebamo činiti? Tako je poziv na prepoznavanje i razlučivanje ujedno i poziv na obraćenje, a osobito na – nadu.

Vidjeti što se događa poziva nas da otkrivamo sebe u Božjemu planu, da bismo znali kako najbolje biti dionici crkvene i društvene zajednice, istodobno se protiveći iskušenju da vjerujemo da su poteškoće tako velike da bi ih bilo nemoguće riješiti. Umjetnost razlučivanja nalazi se u učenju čitanja svijeta počevši od Božje ljubavi i pouzdanja u njega.

5. Iz toga odnosa nastaje i druga Isusova pouka koja se tiče prijepora, sporova i svađa. I oni su dio ljudskosti i povijesti čovjeka, od sitnih nesuglasica do ratova kojima svjedočimo i u naše vrijeme. Svađa nije pripadna kršćanskomu ponašanju. No, Isus ne kani reći da kršćanin jednostavno odustane od onoga što mu je pripadno, jer bi odustao od istine, ali promiče susret, razgovor, dogovor među zavađenima. Da bi se vidjelo tko je u pravu potrebno je tek malo razumnosti i dobre volje.

Najčešće sukobi nastaju iz sebičnosti i želje za vladanjem. Ako utišamo sebičnost i bahatost, svaki se spor može riješiti. Znamo da pribjegavanje ljudskomu sudištu ne vodi prema sigurnomu dolasku do pravednoga rješenja.

Toliko puta, nažalost i danas u Hrvatskoj, vidimo da pravorijek ljudskih sudova nije dan prema pravednosti i istini, nego na temelju ograničenih uvida, zloporabe zakona i sposobnosti da ih se raznoliko tumači i primjenjuje.

Već Evanđelje upućuje na neželjeni završetak, a to je tamnica. Zato je važno iskoristiti vrijeme i pokušati doći do pomirenja, a put je sastavljen od poniznosti, nesebičnosti i služenja radosti, miru i dobru bližnjih; odricanje od sebe, ljubav koja širi prostor da bi se vidjela istina.

To vrijedi u obiteljima, u prijateljskim odnosima, u našim vjerničkim zajednicama i u širemu društvu.

6. U tome se vide i najbrži kriteriji za razlučivanje. Privlači nas ljepota istine, a ona se očituje u spremnosti na zauzetost za dobro, u spremnosti priznavanja vlastitih ograničenosti i pogrješaka, u spremnosti na opraštanje, u spremnosti na obranu svih koji su pogođeni nepravdom, onih koji se ne mogu braniti.

Svjestan sam da je danas svima, a posebno vama, dragi mladi, teško razlučiti, razlikovati, procijeniti dobro i zlo, istinu i laž. Društvene mreže lako stave na istu ravan, ostave dojam istovrijednosti potpune neistine i najdublje istine. Zato se držite promatranja, neudaljavanja od očitosti, razgovora s Bogom po Duhu koji je u vama, ljubavi svojih bližnjih, zajednice Crkve i neprestanoga učenja, stjecanja znanja i molitve za mudrost.

Tako ćete postati istinski katolički muževi i žene, intelektualci koje neće ljuljati i nositi vjetrovi ideologija koje ne prestaju zadirati i trovati ljudske živote i društva. Nećete ostati u raljama onih koji sebe nameću kao mjerilo i koji svaki svoj prohtjev žele nametnuti da im se bez pogovora plješće i da ih se hvali.

Susrete katoličkih srednjoškolaca u Karlovcu već dva desetljeća živimo u okrilju ove crkve Presvetoga Srca Isusova. U objavi te ljubavi prepoznajemo i razlučujemo.

Tako je ovaj susret vas, dragi mladi kršćani i kršćanke, jedan od predivnih znakova koji trebamo prepoznati kao dragocjen, kao posebnost Karlovca; znak koji pripada otajstvu milosti, i otajstvu novoga života koje već živi u našoj prolaznosti ovim svijetom.

Braćo i sestre, na pitanje apostola Pavla: Tko će me istrgnuti iz ovoga smrtonosnoga tijela? Isus daje pun i konačan odgovor u svojoj smrti i uskrsnuću. Nipošto jedno bez drugoga, jer samo uskrsnuće rasvjetljuje i daje smisao trpljenju; samo Bog koji je darovao svoga Sina radi naše radosti, radi našega vječnoga života s njime, samo Bog može mijenjati zbunjeno i bolesno ljudsko srce; vratiti mu životnost i polet.

Amen.