Kad je dragi Bog stvarao vjeroučitelja/vjeroučiteljicu...

Bilo je to prije šest-sedam godina kada sam, tragajući za prikladnom motivacijskom pričom za jedno predavanje vjeroučiteljima i vjeroučiteljicama, naišla na priču nepoznatog autora koja je započinjala riječima „Kad je dragi Bog stvarao odgajateljicu...“[1] Prevela sam je s njemačkog jezika i prilagodila opisu vjeroučiteljice/vjeroučitelja. Neka ona bude i moj prvi prilog za ovu rubriku.

Kad je dragi Bog stvarao vjeroučitelja/vjeroučiteljicu...

već je šesti dan radio prekovremeno. Priđe mu anđeo i reče: "Gospodaru, na ovom liku radite jako dugo!"
Dragi Bog odvrati: "Zar nisi vidio posebne želje za ovu narudžbu? Lik treba biti takav da se s njime lako ophoditi, ali ne smije biti umjetan. Mora biti uzor – đacima i kolegama! Mora biti točan, raspoložen, odmjeren, altruističan, načitan, angažiran i skroman. Mora biti nadomjestak za roditelje, učitelj, pedagog i socijalni radnik istovremeno. Mora imati konjske živce, leđa na koja se sve može natovariti, mora imati riječi koje iscjeljuju sve – od kvrge na glavi pa do nesretnih ljubavi. Treba imati četiri para ruku i nogu...“

Anđeo je s nevjericom kimao glavom: "Četiri para ruku i nogu? Sumnjam da će to biti izvedivo!" "Ruke i noge mi nisu problem", odvrati dragi Bog, "ali tri para očiju koje treba imati!" "Pripada li to u standardni model?" upita anđeo. Dragi Bog potvrdno kimnu glavom. "Da, jedan par koji vidi i kroz zatvorena vrata dok pita 'Što radite vi tamo?', iako to već odavno zna. Drugi par na zatiljku kojim vidi sve ono što ne smije vidjeti, ali mora znati. I naravno, dva oka naprijed kojima će gledati učenika koji se nemoguće ponaša i unatoč tome mu reći 'Razumijem te i volim te', a da pritom ne izusti ni jednu riječ."

"Ah, Gospodaru", reče anđeo i povuče ga lagano za rukav, "hajdete sada spavati. Nastavit ćete sutra!" "Ne mogu", reče Bog, "već sam skoro načinio nešto što mi je prilično slično. Već sam uspio da može smiriti trideset adolescenata istovremeno, da na njihove provokacije može odgovoriti humorom, da im može objasniti da njihove najdublje čežnje imaju veze sa mnom, da može uspostaviti dobru suradnju s kolegama i s ravnateljem, s roditeljima i sa župnikom... Anđeo je polagano obilazio oko vjeroučiteljeva/vjeroučiteljičina lika. "Premekan!", uzdahnu. "Ali izdržljiv!", reče dragi Bog energično. "Ti ne bi vjerovao što sve može postići i izdržati!" "Može li i misliti?" upita anđeo. "Ne samo misliti, nego i rasuđivati i postizati kompromise i praštati i zaboravljati...", reče dragi Bog.

Anđeo se naposljetku sagnu i prijeđe prstom preko vjeroučiteljeva/vjeroučiteljičina obraza. "Tu je jedna pukotina", reče. "Mislim da ste u ovaj lik zaista stavili previše toga!" "To nije pukotina", reče dragi Bog. "To je suza." "Čemu ona služi?", upita anđeo. "Ona poteče od radosti i žalosti, od ganuća i boli, od razočaranja, zdvajanja i napuštenosti kao i od smijeha, ushićenja i sreće..." "Pa Vi ste genij!" reče anđeo. Dragi Bog ga pogleda zamišljeno: "Suza je", reče, "ispušni ventil."