2013./2014.

Nakon još jedne završene kalendarske godine, iz perspektive vjeroučitelja promišljam o „starome“ i „novome“ u vlastitom susretanju sa sveukupnom životnom stvarnošću, sobom, učenicima, događajima, kolegama, obitelji i dr.

„Staro sve uminu“

Životna stvarnost u 2013. svakodnevno nas je poticala na zauzimanje stava i djelovanje. Bilo je tu često i nevolja, koje bismo, da se nas pitalo, najradije izbjegli. Nevoljama smo na vlastiti način pristupali, tumačili ih i doživljavali. Neke od njih nas su intenzivno dotakle, a neke okrznule s više ili manje opterećenja. Naša stvarnost obilovala je ostvarenim i neostvarenim zamislima koje s odmakom lakše možemo iščitavati te i u neostvarenim zamislima pronaći i nešto dobro. Nevolje i napetosti bile su prilika za intenzivno osvješćivanje stvarnosti u kojoj živimo, jer tada jedino i živimo. One su prilike i za propitivanje vlastitoga odnosa prema Kristu. Pitam se stoga: Koliko sam u tim ne/prilikama dopustila Kristovoj milosti da me obuzme i da zrači kroz moje vlastito biće, pomažući i meni da se ostvarujem prema Njegovoj zamisli? Tek dani odgovor pruža nam priliku da možemo djelovati drugačije, mijenjati odnos prema stvarnosti i činiti novo.

„Evo, sve činim novo“

Novi dani i novi susreti prilika su za novi pristup i cjeloviti naš angažman. Kako bi naš hod kroz 2014. godinu bio stvaran, životan, nov i blagoslovljen možemo svakodnevno promišljati nad navedenim pitanjima.

• Kako u novim susretima i novim danima djelovati drugačije, s punom pažnjom, aktivirajući razum i srce?
• Kako s Kristom stvarati  novo vlastito lice, lice svojih učenika i zajednice kojoj pripadam i u kojoj djelujem?