Gledati i vidjeti

Glagoli »gledati« i »vidjeti« u prvi su mah veoma slični, iako njihova uporaba u različitim kontekstima i situacijama progovara o tome da je posrijedi razlikovni odnos koji može, ali ne mora upućivati na bitnu odrednicu povezanosti. Da je tome uistinu tako potvrđuje i toliko poznato iskustvo susreta s dva likovna uratka ili pak dvije životne situacije, koje naočigled iste, ipak odaju razliku koja postaje očitom ovisno o tome tko i kako gleda odnosno vidi.

Zanimljivo da je spomenuti razlikovni sraz između gledati i vidjeti bio predmetom prijepora i u Isusovo vrijeme. Naime, na upit učenika zašto zbori mnoštvu u prispodobama, Isus odgovara: »U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: 'Slušat ćete, slušati - i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati - i nećete vidjeti!'« (Mt 13, 13-14).

U duhu Drugoga vatikanskog koncila opetovano se zna isticati da je vjeroučitelj svojim pozivom pozvan čitati znakove vremena i tumačiti ih u svjetlu Evanđelja (usp. GS 4) te da je poučavanjem katoličkoga vjeronauka u školi pozvan pridonijeti cjelovitom i sustavnom odgoju učenika u zajedništvu s ostalim nastavnim predmetima. U tom čitanju znakova vremena kao i u poučavanju katoličkoga vjeronauka važnu kariku zauzima glagol gledati, a još više glagol vidjeti. Naime, gledajući pojave oko sebe, razvoj odgojno-obrazovne politike u hrvatskom društvu, status katoličkoga vjeronauka unutar hrvatskog školskog sustava kao i ulogu vjeroučitelja, u isti mah ne pretpostavlja da i vidim usmjerenost ka određenim aspektima djelovanja, zauzimanja i doprinosa, pri čemu će vidjeti, u odnosu na gledati, uvijek podrazumijevati djelatnu prisutnost, zainteresiranost, aktivnost, konstruktivno reagiranje i djelovanje vjeroučitelja.
Stoga se vjeroučitelj, s obzirom na okruženje u kojemu djeluje i živi svoj poziv, ne bi smio ograničiti samo na gledanje. Koliko god ono bilo važno, pretjerano zaustavljanje u tom stanju lišava me otvorenosti darovima koje kao vjeroučitelj posjedujem i svojim djelovanjem prenosim. Iako vjeroučiteljevo »vidim« te time i njegovo konstruktivno reagiranje i djelovanje neće uvijek naići na odobravanje i blagonaklono gledanje okoline, to nije razlog za trajno zaustavljanje u »gledanju« i stidljivom pristupu pojavnostima oko sebe, što posljedično može pridonijeti i odstupanju od prevažne uloge u Crkvi i društvu.

Poradi toga vam želim, poštovani vjeroučitelji, da vas gledanje stvarnosti, ali još više viđenje stvarnosti, potakne na trajno zauzimanje oko onih temeljnih vrijednosti u odgoju mladih koje imaju kršćanske korijene, ali i neospornu važnost u razvoju hrvatske kulture i društva. Zar ima ljepšeg priznanja od onoga kojeg mi može dati mladić/djevojka koje, gledajući, vidim da su postali odrasle, zrele, odgovorne i zauzete osobe koje svojim životom i djelovanjem pridonose rastu i obogaćenju društva i Crkve?