Nataša Čurić: Nada kao kreativna iskrica
Nada kao kreativna iskrica - pobuđivanje nade kroz razvoj kreativnosti
Optimizam je psihološki pojam koji opisuje pozitivan pogled na sebe i svijet s, čak i mogućim nerealnim, očekivanjem najboljeg mogućeg ishoda unutar određenog vremena i prostora. Nada, kao glavni pokretač optimizma, označava čovjekovu težnju za boljitkom. Ipak, nada je općenito po sebi pomalo nestabilna jer je njezin intenzitet jači što su uvjeti za pozitivan ishod povoljniji, a slabija što su uvjeti teži.
Kada kršćanin govori o nadi, obično misli na nadu koja je, kako opisuje Katekizam Katoličke Crkve (br. 1818), zapravo čovjekova težnja za srećom koja dolazi od Boga. Ta nada upućuje čovjeka prema Kraljevstvu Božjem. Upravo ta njezina oznaka ukazuje na njezinu stabilnost i cjeloživotnu prisutnost. Kada u daljnjem tekstu govorimo o nadi, mislimo upravo na tu kršćansku nadu.
1. Nada kao kreativna praksa
Nada nije samo čekanje boljeg sutra ili neke pravde koja će jednom biti zadovoljena u Bogu. To je pokretačka energija koja se budi u čovjeku i potiče ga na djelovanje, stvaranje i izražavanje. Ona je način čovjekove suradnje s Božjom milošću. Kada osoba nešto osmisli ili izradi, otkriva da je svijet prepun mogućnosti i u njima pronalazi smisao. Tako kreativnost postaje stvarna praksa nade.
Za njezin razvoj plodno tlo je dosada - stanje praznine koje otvara prostor za maštovito preispitivanje, kreativnost i igru. Upravo kroz nju čovjek uči vjerovati da se i u osjećaju praznine može nadati nečemu novom. Čekanjem se jača tolerancija na prazninu i vježba strpljenje. Posljedica tog stanja je otvaranje unutarnjeg svijeta mašte koji je temelj umjetnosti i kreacije u svim područjima čovjekova djelovanja.
Dijete koje razvija svoju kreativnost, razvija i nadu jer je ona nužna i za samu pomisao na postojanje mogućnosti. Ovom praksom dijete sazrijeva u odraslu osobu kojoj nada postaje dio osobnosti.
2. Aktivna i pasivna nada
Najosnovnija nada je vjerovanje da će biti bolje. Ona može postojati kao ideja i kada čovjek ne djeluje, primjerice kada čeka pomoć izvana. To je pasivna nada koja je povjerenje bez djelovanja, a aktivna nada je povjerenje koje se manifestira kroz djelovanje. Traženjem novih rješenja, osmišljavanjem koraka ili samo izražavanjem vlastite čežnje mislima, govorom, pisanjem i crtanjem, nada postaje aktivna, a čovjek postaje stvaratelj. Kreativnost tako daje nadi pokret i plodnost: od čekanja se prelazi u djelovanje i stvaranje.
U Knjizi Postanka Bog se objavljuje kao Stvoritelj. Stvara sve iz ničega, stoga je sve što postoji plod stvaranja koje je čin čiste kreativnosti. Kad Bog djeluje kroz ljudsku povijest, uvijek nosi tu kreativnu dimenziju, za svaki problem On nudi „novo rješenje“. Događaju se neočekivani izlazi, stvaraju se putevi koje nitko nije predvidio, a u bezizlaznim situacijama Bog otvara niz mogućnosti. Tako Abrahamu daje sina iako za to nisu postojale biološke mogućnosti i izvodi narod iz Egipta svladavajući jednu po jednu nemoguću situaciju.
Bog to čini kroz cijelu ljudsku povijest, a kulminacija tih kreativnih rješenja je uskrsnuće, koje je potpuna pobjeda nad beznađem. U Kristu, kako kaže sv. Pavao, „Staro uminu, novo, gle, nasta!“ (2 Kor 5,17b). Tim riječima ukazuje da je to događaj koji je označio stvarnu i drastičnu promjenu u ljudskoj povijesti.
3. Kreativna iskrica
Bezizlaznost u nekoj situaciji u čovjeku izaziva strah, ali ona nije po sebi nužno loša jer može biti prilika za duhovni rast. Bezizlaznost ima dva moguća ishoda: predavanje očaju ili buđenje kreativnosti koja je uvijek znak nade. Ona ne dolazi izvana, nego iznutra - ona je poput iskrice koja se pali u srcu.
Sama se ideja rađa u mislima i prolazi kroz razum, ali njezin se plamen pali u središtu čovjeka - na istome mjestu gdje se rađa zaljubljenost, ushit, gdje živi zanos i ljubav. Samo mjesto rođenja kreativnosti nas upućuje na to da se radi o Božjem daru. To je iskra Stvoritelja koji je izvor kreativnosti u kojoj neprestano stvara novo i izlaz je u svakoj situaciji, čak i kad ga mi ne vidimo.
Kreativnost zato nije tek ljudska sposobnost. U njoj jasno prepoznajemo darove Duha Svetoga: mudrost, razum, znanje i drugo. Ti darovi omogućuje čovjeku suradnju s Bogom u oblikovanju sebe i stvarnosti. Kad iscrpimo sve svoje ideje i više nemamo nade, otvara se prostor za najdublje otkriće.
Najkreativnija čovjekova ideja je ona koja vodi spoznaji o Bogu. Ta se ideja ne pojavljuje slučajno ili uvjetovano odgojem i kulturom, ona je neizbježna u svakom čovjeku i u svakom društvu. U trenucima kad ljudska rješenja zakažu, kada naša mašta, snalažljivost i domišljatost ne pronalaze izlaz, u čovjeku se pojavljuje temeljno pitanje, posljednji krik kreativnosti: Postoji li Netko veći, tko vidi dalje, onaj koji vidi rješenje?
Samo postavljanje tog pitanja već je kreativni čin: ono otvara prostor transcendencije, prelazak granica i ulazak u beskraj mogućnosti. Nada se zato ne gasi, nego se preobražava u svoj viši oblik - otvorenost za Boga. Najdublji izraz čovjekove kreativnosti jest kreativnost vjere: ideja Boga koji je početak i ispunjenje naših nadanja. To je rješenje koje nadilazi sve naše ideje, a opet je najdublja i najstvarnija ideja koju čovjek može imati.
Ovdje se radi o radikalnoj vjernosti Bogu, jer aktivna nada zahtijeva korak u nepoznato i ulazak u Njegovu logiku nade. Svjedočimo tome da negativni ishod, bezizlaznost i beznađe nemaju posljednju riječ, nego da se u srcu uvijek može zapaliti novi početak u obliku ideje.
4. Ljudski sustavi i nada
Ljudski sustavi - društveni, čak i oni unutar same Crkve - kad izgube otvorenost prema Duhu koji mijenja i stvara, čvrsto stoje nasuprot kršćanskoj nadi koja je uvijek otvorena, stvaralačka i usmjerena novome. Otpor promjeni česta je sklonost svih sustava. Sustavi se po svojoj prirodi zatvaraju, ponavljaju i čuvaju postojeće jer služe zaštiti i podupiru funkcioniranje skupine.
U svojem će nastojanju radije održavati vlastitu sigurnost, čak i po cijenu žrtvovanja pojedinca. Najdramatičniji primjer daje nam upravo Evanđelje: Isusa su njegovi suvremenici žrtvovali kako bi očuvali politički i vjerski poredak onoga vremena. Primjer je to koji pokazuje kako svaki sustav, kada izgubi dodir s Bogom i Duhom koji mijenja i stvara novo, postaje protivnik nade. Kršćanska nada ne podržava status quo jer ona se hrani Božjom kreativnošću i traži izlaze na koje će sustav zatvariti oči iz straha od propadanja.
Da bi se sustav doista promijenio, pojedinac treba hrabro preuzeti rizik neizvjesnosti i staviti nadu iznad sigurnosti. Sustav koji ne ostavlja prostora kreativnosti unaprijed je osuđen na beznađe i, u konačnici, propast. Rušenje ili urušavanje sustava uvijek je bolan proces - ne samo za sam sustav, već i za sve koji su u njega uložili svoje povjerenje. Bolje je stoga izabrati nadu kao unutarnju snagu promjene, nego čekati bolno rušenje izvana.
Nada, a ne strah i rigidna sigurnost, može sustavu dati budućnost u kojoj su stalna promjena i prilagodba usmjerene uvijek ka većem dobru. Takav sustav otvoren je mogućnostima i kreaciji, a pojedinac može ostvariti sreću koju mu je Bog namijenio. Kreativna nada tada nije pasivno čekanje obeshrabreno sustavom, već aktivno sudjelovanje čovjeka kao Božjeg sustvaratelja.
Zaključak
Nada se ne događa slučajno, već se razvija kada čovjek prihvati kreativnost kao životnu praksu. Iz praznine se rađa mašta, iz mašte djelovanje, a iz djelovanja iskustvo da je izlaz moguć. Tako se pasivno očekivanje pretvara u aktivno povjerenje koje surađuje s Božjom milošću. Kada iscrpimo vlastite mogućnosti, nada se ne gasi, već se otvara Bogu koji stvara novo.
Obnova se događa tek kada pojedinci hrabro izaberu nadu umjesto straha i ustaljene sigurnosti. Stoga je zadaća odgoja i pastorala buditi kreativnost koja je katalizator nade kako bismo odgajali ljude koji se nadaju djelima, a ne samo riječima. Za Boga je praznina samo prostor za novo stvaranje, a Isusova žrtva poziv na preobrazbu čovjeka i postojećih sustava.
Kada kršćanin govori o nadi, obično misli na nadu koja je, kako opisuje Katekizam Katoličke Crkve (br. 1818), zapravo čovjekova težnja za srećom koja dolazi od Boga. Ta nada upućuje čovjeka prema Kraljevstvu Božjem. Upravo ta njezina oznaka ukazuje na njezinu stabilnost i cjeloživotnu prisutnost. Kada u daljnjem tekstu govorimo o nadi, mislimo upravo na tu kršćansku nadu.
1. Nada kao kreativna praksa
Nada nije samo čekanje boljeg sutra ili neke pravde koja će jednom biti zadovoljena u Bogu. To je pokretačka energija koja se budi u čovjeku i potiče ga na djelovanje, stvaranje i izražavanje. Ona je način čovjekove suradnje s Božjom milošću. Kada osoba nešto osmisli ili izradi, otkriva da je svijet prepun mogućnosti i u njima pronalazi smisao. Tako kreativnost postaje stvarna praksa nade.
Za njezin razvoj plodno tlo je dosada - stanje praznine koje otvara prostor za maštovito preispitivanje, kreativnost i igru. Upravo kroz nju čovjek uči vjerovati da se i u osjećaju praznine može nadati nečemu novom. Čekanjem se jača tolerancija na prazninu i vježba strpljenje. Posljedica tog stanja je otvaranje unutarnjeg svijeta mašte koji je temelj umjetnosti i kreacije u svim područjima čovjekova djelovanja.
Dijete koje razvija svoju kreativnost, razvija i nadu jer je ona nužna i za samu pomisao na postojanje mogućnosti. Ovom praksom dijete sazrijeva u odraslu osobu kojoj nada postaje dio osobnosti.
2. Aktivna i pasivna nada
Najosnovnija nada je vjerovanje da će biti bolje. Ona može postojati kao ideja i kada čovjek ne djeluje, primjerice kada čeka pomoć izvana. To je pasivna nada koja je povjerenje bez djelovanja, a aktivna nada je povjerenje koje se manifestira kroz djelovanje. Traženjem novih rješenja, osmišljavanjem koraka ili samo izražavanjem vlastite čežnje mislima, govorom, pisanjem i crtanjem, nada postaje aktivna, a čovjek postaje stvaratelj. Kreativnost tako daje nadi pokret i plodnost: od čekanja se prelazi u djelovanje i stvaranje.
U Knjizi Postanka Bog se objavljuje kao Stvoritelj. Stvara sve iz ničega, stoga je sve što postoji plod stvaranja koje je čin čiste kreativnosti. Kad Bog djeluje kroz ljudsku povijest, uvijek nosi tu kreativnu dimenziju, za svaki problem On nudi „novo rješenje“. Događaju se neočekivani izlazi, stvaraju se putevi koje nitko nije predvidio, a u bezizlaznim situacijama Bog otvara niz mogućnosti. Tako Abrahamu daje sina iako za to nisu postojale biološke mogućnosti i izvodi narod iz Egipta svladavajući jednu po jednu nemoguću situaciju.
Bog to čini kroz cijelu ljudsku povijest, a kulminacija tih kreativnih rješenja je uskrsnuće, koje je potpuna pobjeda nad beznađem. U Kristu, kako kaže sv. Pavao, „Staro uminu, novo, gle, nasta!“ (2 Kor 5,17b). Tim riječima ukazuje da je to događaj koji je označio stvarnu i drastičnu promjenu u ljudskoj povijesti.
3. Kreativna iskrica
Bezizlaznost u nekoj situaciji u čovjeku izaziva strah, ali ona nije po sebi nužno loša jer može biti prilika za duhovni rast. Bezizlaznost ima dva moguća ishoda: predavanje očaju ili buđenje kreativnosti koja je uvijek znak nade. Ona ne dolazi izvana, nego iznutra - ona je poput iskrice koja se pali u srcu.
Sama se ideja rađa u mislima i prolazi kroz razum, ali njezin se plamen pali u središtu čovjeka - na istome mjestu gdje se rađa zaljubljenost, ushit, gdje živi zanos i ljubav. Samo mjesto rođenja kreativnosti nas upućuje na to da se radi o Božjem daru. To je iskra Stvoritelja koji je izvor kreativnosti u kojoj neprestano stvara novo i izlaz je u svakoj situaciji, čak i kad ga mi ne vidimo.
Kreativnost zato nije tek ljudska sposobnost. U njoj jasno prepoznajemo darove Duha Svetoga: mudrost, razum, znanje i drugo. Ti darovi omogućuje čovjeku suradnju s Bogom u oblikovanju sebe i stvarnosti. Kad iscrpimo sve svoje ideje i više nemamo nade, otvara se prostor za najdublje otkriće.
Najkreativnija čovjekova ideja je ona koja vodi spoznaji o Bogu. Ta se ideja ne pojavljuje slučajno ili uvjetovano odgojem i kulturom, ona je neizbježna u svakom čovjeku i u svakom društvu. U trenucima kad ljudska rješenja zakažu, kada naša mašta, snalažljivost i domišljatost ne pronalaze izlaz, u čovjeku se pojavljuje temeljno pitanje, posljednji krik kreativnosti: Postoji li Netko veći, tko vidi dalje, onaj koji vidi rješenje?
Samo postavljanje tog pitanja već je kreativni čin: ono otvara prostor transcendencije, prelazak granica i ulazak u beskraj mogućnosti. Nada se zato ne gasi, nego se preobražava u svoj viši oblik - otvorenost za Boga. Najdublji izraz čovjekove kreativnosti jest kreativnost vjere: ideja Boga koji je početak i ispunjenje naših nadanja. To je rješenje koje nadilazi sve naše ideje, a opet je najdublja i najstvarnija ideja koju čovjek može imati.
Ovdje se radi o radikalnoj vjernosti Bogu, jer aktivna nada zahtijeva korak u nepoznato i ulazak u Njegovu logiku nade. Svjedočimo tome da negativni ishod, bezizlaznost i beznađe nemaju posljednju riječ, nego da se u srcu uvijek može zapaliti novi početak u obliku ideje.
4. Ljudski sustavi i nada
Ljudski sustavi - društveni, čak i oni unutar same Crkve - kad izgube otvorenost prema Duhu koji mijenja i stvara, čvrsto stoje nasuprot kršćanskoj nadi koja je uvijek otvorena, stvaralačka i usmjerena novome. Otpor promjeni česta je sklonost svih sustava. Sustavi se po svojoj prirodi zatvaraju, ponavljaju i čuvaju postojeće jer služe zaštiti i podupiru funkcioniranje skupine.
U svojem će nastojanju radije održavati vlastitu sigurnost, čak i po cijenu žrtvovanja pojedinca. Najdramatičniji primjer daje nam upravo Evanđelje: Isusa su njegovi suvremenici žrtvovali kako bi očuvali politički i vjerski poredak onoga vremena. Primjer je to koji pokazuje kako svaki sustav, kada izgubi dodir s Bogom i Duhom koji mijenja i stvara novo, postaje protivnik nade. Kršćanska nada ne podržava status quo jer ona se hrani Božjom kreativnošću i traži izlaze na koje će sustav zatvariti oči iz straha od propadanja.
Da bi se sustav doista promijenio, pojedinac treba hrabro preuzeti rizik neizvjesnosti i staviti nadu iznad sigurnosti. Sustav koji ne ostavlja prostora kreativnosti unaprijed je osuđen na beznađe i, u konačnici, propast. Rušenje ili urušavanje sustava uvijek je bolan proces - ne samo za sam sustav, već i za sve koji su u njega uložili svoje povjerenje. Bolje je stoga izabrati nadu kao unutarnju snagu promjene, nego čekati bolno rušenje izvana.
Nada, a ne strah i rigidna sigurnost, može sustavu dati budućnost u kojoj su stalna promjena i prilagodba usmjerene uvijek ka većem dobru. Takav sustav otvoren je mogućnostima i kreaciji, a pojedinac može ostvariti sreću koju mu je Bog namijenio. Kreativna nada tada nije pasivno čekanje obeshrabreno sustavom, već aktivno sudjelovanje čovjeka kao Božjeg sustvaratelja.
Zaključak
Nada se ne događa slučajno, već se razvija kada čovjek prihvati kreativnost kao životnu praksu. Iz praznine se rađa mašta, iz mašte djelovanje, a iz djelovanja iskustvo da je izlaz moguć. Tako se pasivno očekivanje pretvara u aktivno povjerenje koje surađuje s Božjom milošću. Kada iscrpimo vlastite mogućnosti, nada se ne gasi, već se otvara Bogu koji stvara novo.
Obnova se događa tek kada pojedinci hrabro izaberu nadu umjesto straha i ustaljene sigurnosti. Stoga je zadaća odgoja i pastorala buditi kreativnost koja je katalizator nade kako bismo odgajali ljude koji se nadaju djelima, a ne samo riječima. Za Boga je praznina samo prostor za novo stvaranje, a Isusova žrtva poziv na preobrazbu čovjeka i postojećih sustava.