Nataša Čurić: „Izađite na raskrižja!” – zahtjevi pastorala mladih
„Izađite na raskrižja!” - zahtjevi pastorala mladih
»Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše - i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju« (Mt 22,8-10).
Pastoral mladih nije samo raspisani program, to je izlazak na „raskrižja” gdje se mladi doista nalaze, s pozivom koji ne bira. Pastoralni radnici nisu domaćini, nego sluge koje služe domaćinovu, odnosno Kraljevu pozivu. U prispodobi Kralj šalje sluge „na raskrižja” s nalogom da pozovu koga god nađu. Svadbena dvorana, Crkva, puni se tek kad prestane biti usputna stanica i postane trajan odabir.
1. Kraljev poziv je iznenađujuće širok
Prispodoba kreće u neobičnom smjeru nakon što prvotno pozvani gosti odbiju doći. To mogu biti oni koji su prvo primili kršćanski odgoj, a potom u potpunosti izgube interes za Crkvu i zajednicu. Kralj, suočen s praznom dvoranom, izdaje novu zapovijed slugama: „Izađite dakle na raskrižja i koga god nađete, pozovite na svadbu.” U tim ulogama prepoznaje se poslanje koje Isus Krist daje svim kršćanima.
Raskrižje je mjesto gdje se susreću različiti putovi. Simbolika je jasna: pastoral se odvija tamo gdje su ljudi, a ne samo unutar sigurnih zidova. Taj zahtjev nalazimo i u radu s mladima: ne možemo čekati da dođu „naše cure i dečki”, nego treba izaći tamo gdje se stvarno odvija njihov život. Nema povlaštenih ni „onih po mjeri”. Okupljamo i „zle i dobre”. Ovime se naglašava širina Kraljeva poziva, a ne etikete.
Ako smo sluge, onda služimo: poziv, briga, dobrodošlica, strpljivost i radost zajedništva. Naša briga nije „što će poslije biti”, jer mi nismo ti koji trebaju donositi prosudbu o prikladnosti i govoriti „takvi mi ne trebaju”. Taj sud u konačnici pripada Kralju. Njegov je poziv univerzalan. Sluge zato ne smiju birati ni prosuđivati. Uključiti svakoga nije cilj nego sredstvo za ispunjenje Božje volje: da svi budu pozvani i da se gozba održi. Inicijativa je uvijek Božja, poslanje je naše, a selekcija na kraju pripada Bogu.
2. Identitet sluge i današnja raskrižja
Domaćin, u prispodobi Kralj, postavlja uvjete i na kraju bira goste. Sluge, pastoralni radnici, provode volju Kralja s povjerenjem, poniznošću i nesebičnošću. Potrebna je snaga volje i jakost da se odupre vlastitom egu. Ego će govoriti da se ne treba ponižavati pred drugim i da su vrata svima otvorena: „Zašto bih ja išao nekome, ako on slobodno može doći?”. Služba traži poniznost i inicijativu unatoč strahu od odbijanja.
Današnja raskrižja nalazimo prije svega u obrazovnim ustanovama, u školama i na sveučilištima, gdje mladi traže znanje i grade identitet. Tu je ključna suradnja prosvjetnih radnika, osobito vjeroučitelja, i župnih zajednica, kako bi se stvorio most povjerenja i uzajamne podrške za dobrobit svakog pojedinca. Sveučilišni profesori vjernici pozvani su svjedočiti vjeru svojim životom i usmjeravati mlade prema Kralju i gozbi jer bez tog uporišta akademska postignuća ostaju nedostatna za cjelovit rast onih koji su im povjereni. Raskrižja su i u virtualnim prostorima, gdje mladi svakodnevno balansiraju između fizičkog svijeta i digitalnih mogućnosti. Crkva i ovdje mora biti prisutna, razborito i sa svrhom, koristeći internet kao vrlo svestrano sredstvo evangelizacije. Konačno, važna su i ona raskrižja koja se otvaraju na rubovima društva, gdje susrećemo mlade u teškim materijalnim i, sve češće, mentalnim poteškoćama. Mnogi su izvan uobičajenog dosega Crkve i prepušteni terapijama koje su dobre i često nužne, ali same ne mogu ponuditi puninu koju donosi susret s Kristom, osobito u Euharistiji koju nudi Crkva.
3. Uključivost svih ne znači relativizaciju
Kraljev poziv upućen je svima i Crkva je pozvana na radikalnu uključivost. Ona je Božje svetište, otvoreno i gostoljubivo prema svima bez iznimke. Kao što je bračni par pozvan primiti dijete od Boga otvorena srca, tako je i zadatak Crkve kao Božje obitelji prihvatiti svako Božje dijete. To se ponajprije ostvaruje kroz suosjećanje. Kristovo se čovještvo osobito očitovalo u suosjećanju: vidimo to u njegovoj tuzi nad gubitkom prijatelja i u blizini koju pruža ranjenima. Kada kao sluge suosjećamo, nasljedujemo Krista. Zato naš poziv neka bude bez iznimke, sa suosjećanjem i bez moraliziranja. Zajednica bez iznimke prima i prati i one koji javno žive suprotno evanđelju, a iskreno traže susret s Kristom i put obraćenja. Istodobno, javne i odgovorne službe povjeravajmo onima čiji je život u skladu s naukom, radi izbjegavanja moralne konfuzije i sablazni.
4. Proces formacije i uloge
Put započinje predevangelizacijom, to jest prvim kontaktom na raskrižjima i osobnim pozivom. Cilj je dovesti mlade do osobnog susreta sa živim Kristom i voditi ih prema obraćenju. Proces mora biti stalan i aktivan, jer u svijetu nestabilnosti mladi traže ritam i trajnost. Treba ih poticati na život u međusobnom služenju, jer je ljubav u praksi ono što zajednici daje smisao. Na kraju, prirodni je ishod da i sami postanu svjedoci koji naviještaju Krista, ostvarujući se u braku, svećeništvu, posvećenom životu ili u laičkoj posvećenosti u svijetu kroz rad i osobne odluke. Ovaj posljednji, sve zastupljeniji put, traži sve više pastirsku pažnju i praćenje.
U ovakvom hodu svatko ima svoju odgovornost kroz poziv na autentičnost. Župnik, odnosno upravitelj župe, jamči okvir zajednice čiji je vrhunac u liturgiji. Pastoralni djelatnici i vjeroučitelji čine most između škole i župe te prate djecu i mlade od najranijih dana, uvodeći ih u konkretni život zajednice. Animatori su vršnjaci koji svojim primjerom potiču vršnjake, a osposobljeni su za evangelizaciju i podršku na više razina. Roditelji su prvi odgojitelji i stalni saveznici. Njihov je doprinos nezamjenjiv u razlučivanju poziva i oblikovanju vjere u svakodnevnici.
5. Uvjeti - prisutnost, zajedništvo, liturgija
Crkva treba inicirati prisutnost koja uključuje izlazak u susret drugome i hod s njim. Sakramentalni život ostaje ključan: redovita ispovijed jača odgovornost, uči živjeti u istini i nositi posljedice odluka. Naš zadatak nije davati gotove odgovore umjesto mladih, nego ih učiti postavljati prava pitanja o životu i smislu te ih pratiti do mjesta gdje se odgovori primaju - do svadbene dvorane, Euharistije, vrhunca zajedništva na zemlji. Zajedništvo se produbljuje i kroz vrijeme druženja i zajedničkog blagovanja. Prostor okupljanja zato treba osiguravati fizičku sigurnost i nultu toleranciju na zloporabu, ali i emocionalnu sigurnost u kojoj je dopušteno iskazivati emocije i ranjivost bez straha od osude ili ismijavanja. Poziv mladima trebamo prenositi jezikom koji razumiju: jasno, toplo i kratko. Plakati i objave mogu pomoći, ali osobni poziv ostaje najučinkovitiji, a najbolje je kada ga mladi upućuju jedni drugima.
Zaključak
Ako je Kralj pripravio svadbu, na nama je služiti: izaći, pozvati i biti prisutni. Mladi neće doći samo zbog dobrog plakata i simpatičnog nastupa. Oni trebaju osjetiti da su željeni baš onakvi kakvi jesu. Ako traže sreću drugdje, naš je zadatak trajno i strpljivo ih pozivati u zajedništvo, molitvu i liturgiju, jer je to put istinske preobrazbe života. Podjela uloga i partnerska suradnja između svih uključenih u pastoral jamče održivost i daju mladima živ primjer zajedništva. Zadatak je sluga pronaći mjeru između improvizacije na raskrižju i uređenosti dvorane i svadbenog slavlja. Potrebno je stalno osvješćivati da je jedini cilj i smisao svega spasenje svake duše. Tada je sav napor sporedan, ništa nije poniženje, radi se radosno i iz ljubavi - za Ljubav.
»Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše - i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju« (Mt 22,8-10).
Pastoral mladih nije samo raspisani program, to je izlazak na „raskrižja” gdje se mladi doista nalaze, s pozivom koji ne bira. Pastoralni radnici nisu domaćini, nego sluge koje služe domaćinovu, odnosno Kraljevu pozivu. U prispodobi Kralj šalje sluge „na raskrižja” s nalogom da pozovu koga god nađu. Svadbena dvorana, Crkva, puni se tek kad prestane biti usputna stanica i postane trajan odabir.
1. Kraljev poziv je iznenađujuće širok
Prispodoba kreće u neobičnom smjeru nakon što prvotno pozvani gosti odbiju doći. To mogu biti oni koji su prvo primili kršćanski odgoj, a potom u potpunosti izgube interes za Crkvu i zajednicu. Kralj, suočen s praznom dvoranom, izdaje novu zapovijed slugama: „Izađite dakle na raskrižja i koga god nađete, pozovite na svadbu.” U tim ulogama prepoznaje se poslanje koje Isus Krist daje svim kršćanima.
Raskrižje je mjesto gdje se susreću različiti putovi. Simbolika je jasna: pastoral se odvija tamo gdje su ljudi, a ne samo unutar sigurnih zidova. Taj zahtjev nalazimo i u radu s mladima: ne možemo čekati da dođu „naše cure i dečki”, nego treba izaći tamo gdje se stvarno odvija njihov život. Nema povlaštenih ni „onih po mjeri”. Okupljamo i „zle i dobre”. Ovime se naglašava širina Kraljeva poziva, a ne etikete.
Ako smo sluge, onda služimo: poziv, briga, dobrodošlica, strpljivost i radost zajedništva. Naša briga nije „što će poslije biti”, jer mi nismo ti koji trebaju donositi prosudbu o prikladnosti i govoriti „takvi mi ne trebaju”. Taj sud u konačnici pripada Kralju. Njegov je poziv univerzalan. Sluge zato ne smiju birati ni prosuđivati. Uključiti svakoga nije cilj nego sredstvo za ispunjenje Božje volje: da svi budu pozvani i da se gozba održi. Inicijativa je uvijek Božja, poslanje je naše, a selekcija na kraju pripada Bogu.
2. Identitet sluge i današnja raskrižja
Domaćin, u prispodobi Kralj, postavlja uvjete i na kraju bira goste. Sluge, pastoralni radnici, provode volju Kralja s povjerenjem, poniznošću i nesebičnošću. Potrebna je snaga volje i jakost da se odupre vlastitom egu. Ego će govoriti da se ne treba ponižavati pred drugim i da su vrata svima otvorena: „Zašto bih ja išao nekome, ako on slobodno može doći?”. Služba traži poniznost i inicijativu unatoč strahu od odbijanja.
Današnja raskrižja nalazimo prije svega u obrazovnim ustanovama, u školama i na sveučilištima, gdje mladi traže znanje i grade identitet. Tu je ključna suradnja prosvjetnih radnika, osobito vjeroučitelja, i župnih zajednica, kako bi se stvorio most povjerenja i uzajamne podrške za dobrobit svakog pojedinca. Sveučilišni profesori vjernici pozvani su svjedočiti vjeru svojim životom i usmjeravati mlade prema Kralju i gozbi jer bez tog uporišta akademska postignuća ostaju nedostatna za cjelovit rast onih koji su im povjereni. Raskrižja su i u virtualnim prostorima, gdje mladi svakodnevno balansiraju između fizičkog svijeta i digitalnih mogućnosti. Crkva i ovdje mora biti prisutna, razborito i sa svrhom, koristeći internet kao vrlo svestrano sredstvo evangelizacije. Konačno, važna su i ona raskrižja koja se otvaraju na rubovima društva, gdje susrećemo mlade u teškim materijalnim i, sve češće, mentalnim poteškoćama. Mnogi su izvan uobičajenog dosega Crkve i prepušteni terapijama koje su dobre i često nužne, ali same ne mogu ponuditi puninu koju donosi susret s Kristom, osobito u Euharistiji koju nudi Crkva.
3. Uključivost svih ne znači relativizaciju
Kraljev poziv upućen je svima i Crkva je pozvana na radikalnu uključivost. Ona je Božje svetište, otvoreno i gostoljubivo prema svima bez iznimke. Kao što je bračni par pozvan primiti dijete od Boga otvorena srca, tako je i zadatak Crkve kao Božje obitelji prihvatiti svako Božje dijete. To se ponajprije ostvaruje kroz suosjećanje. Kristovo se čovještvo osobito očitovalo u suosjećanju: vidimo to u njegovoj tuzi nad gubitkom prijatelja i u blizini koju pruža ranjenima. Kada kao sluge suosjećamo, nasljedujemo Krista. Zato naš poziv neka bude bez iznimke, sa suosjećanjem i bez moraliziranja. Zajednica bez iznimke prima i prati i one koji javno žive suprotno evanđelju, a iskreno traže susret s Kristom i put obraćenja. Istodobno, javne i odgovorne službe povjeravajmo onima čiji je život u skladu s naukom, radi izbjegavanja moralne konfuzije i sablazni.
4. Proces formacije i uloge
Put započinje predevangelizacijom, to jest prvim kontaktom na raskrižjima i osobnim pozivom. Cilj je dovesti mlade do osobnog susreta sa živim Kristom i voditi ih prema obraćenju. Proces mora biti stalan i aktivan, jer u svijetu nestabilnosti mladi traže ritam i trajnost. Treba ih poticati na život u međusobnom služenju, jer je ljubav u praksi ono što zajednici daje smisao. Na kraju, prirodni je ishod da i sami postanu svjedoci koji naviještaju Krista, ostvarujući se u braku, svećeništvu, posvećenom životu ili u laičkoj posvećenosti u svijetu kroz rad i osobne odluke. Ovaj posljednji, sve zastupljeniji put, traži sve više pastirsku pažnju i praćenje.
U ovakvom hodu svatko ima svoju odgovornost kroz poziv na autentičnost. Župnik, odnosno upravitelj župe, jamči okvir zajednice čiji je vrhunac u liturgiji. Pastoralni djelatnici i vjeroučitelji čine most između škole i župe te prate djecu i mlade od najranijih dana, uvodeći ih u konkretni život zajednice. Animatori su vršnjaci koji svojim primjerom potiču vršnjake, a osposobljeni su za evangelizaciju i podršku na više razina. Roditelji su prvi odgojitelji i stalni saveznici. Njihov je doprinos nezamjenjiv u razlučivanju poziva i oblikovanju vjere u svakodnevnici.
5. Uvjeti - prisutnost, zajedništvo, liturgija
Crkva treba inicirati prisutnost koja uključuje izlazak u susret drugome i hod s njim. Sakramentalni život ostaje ključan: redovita ispovijed jača odgovornost, uči živjeti u istini i nositi posljedice odluka. Naš zadatak nije davati gotove odgovore umjesto mladih, nego ih učiti postavljati prava pitanja o životu i smislu te ih pratiti do mjesta gdje se odgovori primaju - do svadbene dvorane, Euharistije, vrhunca zajedništva na zemlji. Zajedništvo se produbljuje i kroz vrijeme druženja i zajedničkog blagovanja. Prostor okupljanja zato treba osiguravati fizičku sigurnost i nultu toleranciju na zloporabu, ali i emocionalnu sigurnost u kojoj je dopušteno iskazivati emocije i ranjivost bez straha od osude ili ismijavanja. Poziv mladima trebamo prenositi jezikom koji razumiju: jasno, toplo i kratko. Plakati i objave mogu pomoći, ali osobni poziv ostaje najučinkovitiji, a najbolje je kada ga mladi upućuju jedni drugima.
Zaključak
Ako je Kralj pripravio svadbu, na nama je služiti: izaći, pozvati i biti prisutni. Mladi neće doći samo zbog dobrog plakata i simpatičnog nastupa. Oni trebaju osjetiti da su željeni baš onakvi kakvi jesu. Ako traže sreću drugdje, naš je zadatak trajno i strpljivo ih pozivati u zajedništvo, molitvu i liturgiju, jer je to put istinske preobrazbe života. Podjela uloga i partnerska suradnja između svih uključenih u pastoral jamče održivost i daju mladima živ primjer zajedništva. Zadatak je sluga pronaći mjeru između improvizacije na raskrižju i uređenosti dvorane i svadbenog slavlja. Potrebno je stalno osvješćivati da je jedini cilj i smisao svega spasenje svake duše. Tada je sav napor sporedan, ništa nije poniženje, radi se radosno i iz ljubavi - za Ljubav.