Nataša Čurić: Ljubav: Kad je prava, uvijek je ista 1/3
Ljubav: Kad je prava, uvijek je ista 1/3
1. Izvor ljubavi
Postoji čitav spektar odnosa u ljudskom životu koji podrazumijevaju ljubav: ljubav prema Bogu, roditeljska ljubav, bračna ljubav, prijateljska i općenito ljubav prema bližnjemu. Ipak, usprkos raznolikosti, a posve u duhu kršćanstva, za ljubav moramo utvrditi da ima samo jedno ishodište: samoga Boga. Kao što nema istinskog dobra bez izvora u vrhunskom Dobru koje je Bog, onda nema ni ljubavi bez vrhunske Ljubavi. Iz ovog slijedi da različite vrste ljubavi i izričaja iste postoje, ali kad je prava, ona je u svojoj biti uvijek ista i to zbog svog izvora u Bogu.
Netko će na sve ovo prigovoriti da ljubav ne treba Boga, nego ju je dovoljno objasniti biologijom, evolucijom i psihologijom. Ovaj pristup opisuje kako se u čovjeku bude privrženost, povezanost i privlačnost, ali nam na kraju ne daje odgovor zašto ljubav doživljavamo kao nešto što je objektivno i univerzalno dobro. Čim kažemo da je vjernost bolja od izdaje, darivanje bolje od manipulacije, nesebičnost viša od iskorištavanja, izlazimo iz pukog opisa pojava i ulazimo u prostor duhovnog.
Sveto pismo nam govori kako Bog iz ljubavi stvara, iz ljubavi se objavljuje i na kraju iz istog razloga daruje samoga Sebe čovjeku, dajući jedan odgovor na sva pitanja o smislu i svrsi. Prva Ivanova poslanica jednostavno kaže: „Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8). Malo dalje dodaje da tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu (1 Iv 4,16). Ljubav tako, kao Božji dar i dar Boga, u sebi sadrži sve ostale svrhe i povezuje čovjeka sa Stvoriteljem.
2. Čežnja za pravom ljubavlju
Čovjek zato ne traži bilo kakvu ljubav, nego pravu ljubav. Čak i u najsretnijim odnosima ostaje osjećaj da postoji nešto više. Ta duboka čežnja za ljubavlju koja je vječna, potpuno vjerna i bezuvjetna nam govori: kao što glad pretpostavlja stvarno postojanje hrane, a žeđ postojanje vode, tako i univerzalna ljudska čežnja za apsolutnom ljubavlju upućuje na postojanje izvora takve ljubavi. Ovu čežnju jasno je izrazio i C. S. Lewis kada je, u svojoj knjizi Elementarno kršćanstvo, zapisao da nas želja koju ništa zemaljsko ne može ispuniti upućuje na ono pravo.
Ljubav, koja se samo tako naziva, a nema obilježja onoga što nazivamo pravom ljubavlju, nije u punom smislu ljubav. Često ćemo susresti objašnjenja raznih stupnjeva ili, bolje rečeno, pokušaja ljubavi, ali ovdje se samo radi o krivom imenovanju pojava koje žele postati ljubav. One stoje na krivim temeljima i samo su u nastojanju da dosegnu njezinu pravu narav. Kako je ovakva „ljubav“ česta pojava, treba potražiti i uzroke zašto čovjek, bez ikakve pouke, zna što je ljubav, ali ju tako teško ostvaruje.
3. Ranjena ljubav
Čovjek je u startu ranio ljubav grijehom. Često pokušavamo voljeti pomiješano s egoizmom, strahom i ranama iz prošlosti. U takvom stanju ne možemo ostvariti ljubav u punini, jer iako znamo što želimo, ipak se događa da nas slabosti pobijede i stanu na put ostvarenju te ljubavi. Zato je djelo ljubavi rad na sebi, težnja da budem bolji da bih mogao bolje voljeti. A želim bolje voljeti jer me moja nutrina tjera na to. U njoj se nalazi iskra Božje stvaralačke ljubavi koja ne zna i ne može mirovati. To činimo svi, pa i oni koji ne priznaju Boga.
Naglasimo da to ne znači da u ranjenim odnosima nema ničega dobrog, nego da je ono što je dobro u njima još uvijek nedovršeno. Bog ne odbacuje takve pokušaje ljubavi, nego, ako mu čovjek dopusti, u njih ulazi, čisti ih, podiže i uči čovjeka da malo po malo ljubi onako kako ljubi On.
Ljubav koju osjeća čovjek kopija je ili slika Božje ljubavi. Ona je, dakle, unutarnje nastojanje čovjeka da bude bliže Bogu i da mu bude sličniji. Što je vjernija kopija, to je više autentična. Ako je ljubav u čovjeku doista slika Božje ljubavi, tada će u sebi nositi i njezina obilježja i može s pravom biti smatrana pravom.
4. Obilježja prave ljubavi
Obilježje prave ljubavi je najprije da ona daje i želi biti besplatna. Sveti Pavao opisuje ovu logiku kad piše da je „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav; ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se“ i da „ne traži svoje“ (1 Kor 13,4-5). Ona želi zalijevati i davati u izobilju jer u sebi spontano oponaša Božju milost. Ne radi to čovjek svjesno, to je unutarnje prisjećanje duše na Stvoritelja.
Osim navedenog, ljubav želi biti uzvraćena, ali ne prestaje ako nije. To je osnovni princip Božje ljubavi prema čovjeku. Bog želi čovjekovu ljubav koju mu isti stalno uskraćuje, ali usprkos svim čovjekovim teškoćama u odnosu prema Bogu, Božja ljubav prema čovjeku ne prestaje. To je obilježje i prave ljudske ljubavi koju čovjek osjeća prema drugome.
Mnogo toga bismo lakše objasnili u govoru o ljubavi kad bismo mogli jednostavno odlučiti početi voljeti nekoga ili, u emocionalno zahtjevnijem slučaju, prestati voljeti nekoga. Kad nekoga voliš, nema gumba kojim se to može ugasiti, čak ni kad to želimo. Iako čovjek ljubi u pravilu nesavršeno i tako ranjava i sebe i druge oko sebe, čini se da ipak ne može prestati ljubit, a čini se da je tako jer je ona čežnja za Bogom u čovjeku neugasiva. Tu čežnju čovjek onda ispunja na jedini dostupan način, pružajući i tražeći ljubav u drugima.
Ljubav nije samo osjećaj, nego čovjekov napor u potrazi za istinom i čin slobodne volje. Zato ona želi biti viđena i priznata. Njoj treba javni iskaz. Tako čovjek u svojoj ljubavi prema Bogu gradi crkve, sklada pjesme i stvara umjetnost. Zato se muž i žena daruju jedno drugome u sakramentu ženidbe rado pred svima. Zato prijatelj daje sve za prijatelja kojeg voli. To su čovjekovi iskazi na koje ga tjera ljubav. Takva je i Božja ljubav: sve što vidimo i sve što postoji oko nas javni je iskaz Božje ljubavi.
5. Sloboda, žrtva i punina
Bog je htio da čovjek ostane onaj koji ima kontrolu nad vlastitim odlukama kroz slobodu i odgovornost, kako bi sam mogao tražiti u svemu Stvoritelja i slobodno postići svoju savršenost kroz vjernost Njemu. Pokazatelj postojanja te slobode možemo prepoznati u činjenici da se neke prave ljubavi, bez obzira na vrstu, zbog raznih okolnosti ne mogu ostvariti, a ipak ne prestaju samo tako. Takva ljubav sposobna je postojati netaknuta i djelovati u skladu s onim što je moguće. Sloboda upravo u voljnoj žrtvi prihvaćanja unutarnjeg postojanja takve prave ljubavi bez potrebe da ju zaniječe, prezre ili potisne, postiže svoje savršenstvo. Misliti na drugoga, željeti i činiti mu dobro bez očekivanja i uzajamnosti, prava je ljubav. Ona nije indikator mazohizma i ne vodi u samouništenje, jer voljeti drugog nesebično i nenavezano je moguće jedino kada pravu ljubav znamo, prije svega, pružiti sebi. Žrtva je to koja je u konačnici izvor radosti i obogaćuje nas.
U nekim obiteljima će nastupiti razdor, ali roditelj nikad neće prestati voljeti dijete ili dijete roditelja, makar nekad ta ljubav bila posve zamagljena zamjerkama. Neki ljubavni parovi će se rastati, ali jedan će voljeti drugoga i godinama nakon kraja veze ili braka jer je njegova ljubav bila prava i nije prestala nakon formalne rastave. Prijatelj će patiti jednako za izgubljenim prijateljem kao što bi patio za članom obitelji jer je pravo prijateljstvo jednako snažna ljubav i bliskost kao i svaka druga.
Zaključak
Na kraju, sve ove ljubavi samo različito izražavaju isto jer nose iste crte: darivanje bez kalkulacija, želju za dobrom drugoga, vjernost istini i spremnost na žrtvu. Razlikuju se po odnosima, ali narav ljubavi se ne razlikuje, jer je izvor jedan i isti. Tako tvrdnja da postoji puno vrsta ljubavi, ali kad je prava ona je uvijek ista, otkriva misterij nastanjenosti Božje ljubavi u svakom stvorenju. Ta ljubav tjera ranjenu ljudsku narav na težak put potrage za puninom i smislom u nesavršenom svijetu kojim mora proći u svom lutanju, jer čežnja za Bogom zanemaruje sve prepreke samo kako bi u konačnici ugledali Ljubav „licem u lice“ (1 Kor 13,12).
1. Izvor ljubavi
Postoji čitav spektar odnosa u ljudskom životu koji podrazumijevaju ljubav: ljubav prema Bogu, roditeljska ljubav, bračna ljubav, prijateljska i općenito ljubav prema bližnjemu. Ipak, usprkos raznolikosti, a posve u duhu kršćanstva, za ljubav moramo utvrditi da ima samo jedno ishodište: samoga Boga. Kao što nema istinskog dobra bez izvora u vrhunskom Dobru koje je Bog, onda nema ni ljubavi bez vrhunske Ljubavi. Iz ovog slijedi da različite vrste ljubavi i izričaja iste postoje, ali kad je prava, ona je u svojoj biti uvijek ista i to zbog svog izvora u Bogu.
Netko će na sve ovo prigovoriti da ljubav ne treba Boga, nego ju je dovoljno objasniti biologijom, evolucijom i psihologijom. Ovaj pristup opisuje kako se u čovjeku bude privrženost, povezanost i privlačnost, ali nam na kraju ne daje odgovor zašto ljubav doživljavamo kao nešto što je objektivno i univerzalno dobro. Čim kažemo da je vjernost bolja od izdaje, darivanje bolje od manipulacije, nesebičnost viša od iskorištavanja, izlazimo iz pukog opisa pojava i ulazimo u prostor duhovnog.
Sveto pismo nam govori kako Bog iz ljubavi stvara, iz ljubavi se objavljuje i na kraju iz istog razloga daruje samoga Sebe čovjeku, dajući jedan odgovor na sva pitanja o smislu i svrsi. Prva Ivanova poslanica jednostavno kaže: „Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8). Malo dalje dodaje da tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu (1 Iv 4,16). Ljubav tako, kao Božji dar i dar Boga, u sebi sadrži sve ostale svrhe i povezuje čovjeka sa Stvoriteljem.
2. Čežnja za pravom ljubavlju
Čovjek zato ne traži bilo kakvu ljubav, nego pravu ljubav. Čak i u najsretnijim odnosima ostaje osjećaj da postoji nešto više. Ta duboka čežnja za ljubavlju koja je vječna, potpuno vjerna i bezuvjetna nam govori: kao što glad pretpostavlja stvarno postojanje hrane, a žeđ postojanje vode, tako i univerzalna ljudska čežnja za apsolutnom ljubavlju upućuje na postojanje izvora takve ljubavi. Ovu čežnju jasno je izrazio i C. S. Lewis kada je, u svojoj knjizi Elementarno kršćanstvo, zapisao da nas želja koju ništa zemaljsko ne može ispuniti upućuje na ono pravo.
Ljubav, koja se samo tako naziva, a nema obilježja onoga što nazivamo pravom ljubavlju, nije u punom smislu ljubav. Često ćemo susresti objašnjenja raznih stupnjeva ili, bolje rečeno, pokušaja ljubavi, ali ovdje se samo radi o krivom imenovanju pojava koje žele postati ljubav. One stoje na krivim temeljima i samo su u nastojanju da dosegnu njezinu pravu narav. Kako je ovakva „ljubav“ česta pojava, treba potražiti i uzroke zašto čovjek, bez ikakve pouke, zna što je ljubav, ali ju tako teško ostvaruje.
3. Ranjena ljubav
Čovjek je u startu ranio ljubav grijehom. Često pokušavamo voljeti pomiješano s egoizmom, strahom i ranama iz prošlosti. U takvom stanju ne možemo ostvariti ljubav u punini, jer iako znamo što želimo, ipak se događa da nas slabosti pobijede i stanu na put ostvarenju te ljubavi. Zato je djelo ljubavi rad na sebi, težnja da budem bolji da bih mogao bolje voljeti. A želim bolje voljeti jer me moja nutrina tjera na to. U njoj se nalazi iskra Božje stvaralačke ljubavi koja ne zna i ne može mirovati. To činimo svi, pa i oni koji ne priznaju Boga.
Naglasimo da to ne znači da u ranjenim odnosima nema ničega dobrog, nego da je ono što je dobro u njima još uvijek nedovršeno. Bog ne odbacuje takve pokušaje ljubavi, nego, ako mu čovjek dopusti, u njih ulazi, čisti ih, podiže i uči čovjeka da malo po malo ljubi onako kako ljubi On.
Ljubav koju osjeća čovjek kopija je ili slika Božje ljubavi. Ona je, dakle, unutarnje nastojanje čovjeka da bude bliže Bogu i da mu bude sličniji. Što je vjernija kopija, to je više autentična. Ako je ljubav u čovjeku doista slika Božje ljubavi, tada će u sebi nositi i njezina obilježja i može s pravom biti smatrana pravom.
4. Obilježja prave ljubavi
Obilježje prave ljubavi je najprije da ona daje i želi biti besplatna. Sveti Pavao opisuje ovu logiku kad piše da je „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav; ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se“ i da „ne traži svoje“ (1 Kor 13,4-5). Ona želi zalijevati i davati u izobilju jer u sebi spontano oponaša Božju milost. Ne radi to čovjek svjesno, to je unutarnje prisjećanje duše na Stvoritelja.
Osim navedenog, ljubav želi biti uzvraćena, ali ne prestaje ako nije. To je osnovni princip Božje ljubavi prema čovjeku. Bog želi čovjekovu ljubav koju mu isti stalno uskraćuje, ali usprkos svim čovjekovim teškoćama u odnosu prema Bogu, Božja ljubav prema čovjeku ne prestaje. To je obilježje i prave ljudske ljubavi koju čovjek osjeća prema drugome.
Mnogo toga bismo lakše objasnili u govoru o ljubavi kad bismo mogli jednostavno odlučiti početi voljeti nekoga ili, u emocionalno zahtjevnijem slučaju, prestati voljeti nekoga. Kad nekoga voliš, nema gumba kojim se to može ugasiti, čak ni kad to želimo. Iako čovjek ljubi u pravilu nesavršeno i tako ranjava i sebe i druge oko sebe, čini se da ipak ne može prestati ljubit, a čini se da je tako jer je ona čežnja za Bogom u čovjeku neugasiva. Tu čežnju čovjek onda ispunja na jedini dostupan način, pružajući i tražeći ljubav u drugima.
Ljubav nije samo osjećaj, nego čovjekov napor u potrazi za istinom i čin slobodne volje. Zato ona želi biti viđena i priznata. Njoj treba javni iskaz. Tako čovjek u svojoj ljubavi prema Bogu gradi crkve, sklada pjesme i stvara umjetnost. Zato se muž i žena daruju jedno drugome u sakramentu ženidbe rado pred svima. Zato prijatelj daje sve za prijatelja kojeg voli. To su čovjekovi iskazi na koje ga tjera ljubav. Takva je i Božja ljubav: sve što vidimo i sve što postoji oko nas javni je iskaz Božje ljubavi.
5. Sloboda, žrtva i punina
Bog je htio da čovjek ostane onaj koji ima kontrolu nad vlastitim odlukama kroz slobodu i odgovornost, kako bi sam mogao tražiti u svemu Stvoritelja i slobodno postići svoju savršenost kroz vjernost Njemu. Pokazatelj postojanja te slobode možemo prepoznati u činjenici da se neke prave ljubavi, bez obzira na vrstu, zbog raznih okolnosti ne mogu ostvariti, a ipak ne prestaju samo tako. Takva ljubav sposobna je postojati netaknuta i djelovati u skladu s onim što je moguće. Sloboda upravo u voljnoj žrtvi prihvaćanja unutarnjeg postojanja takve prave ljubavi bez potrebe da ju zaniječe, prezre ili potisne, postiže svoje savršenstvo. Misliti na drugoga, željeti i činiti mu dobro bez očekivanja i uzajamnosti, prava je ljubav. Ona nije indikator mazohizma i ne vodi u samouništenje, jer voljeti drugog nesebično i nenavezano je moguće jedino kada pravu ljubav znamo, prije svega, pružiti sebi. Žrtva je to koja je u konačnici izvor radosti i obogaćuje nas.
U nekim obiteljima će nastupiti razdor, ali roditelj nikad neće prestati voljeti dijete ili dijete roditelja, makar nekad ta ljubav bila posve zamagljena zamjerkama. Neki ljubavni parovi će se rastati, ali jedan će voljeti drugoga i godinama nakon kraja veze ili braka jer je njegova ljubav bila prava i nije prestala nakon formalne rastave. Prijatelj će patiti jednako za izgubljenim prijateljem kao što bi patio za članom obitelji jer je pravo prijateljstvo jednako snažna ljubav i bliskost kao i svaka druga.
Zaključak
Na kraju, sve ove ljubavi samo različito izražavaju isto jer nose iste crte: darivanje bez kalkulacija, želju za dobrom drugoga, vjernost istini i spremnost na žrtvu. Razlikuju se po odnosima, ali narav ljubavi se ne razlikuje, jer je izvor jedan i isti. Tako tvrdnja da postoji puno vrsta ljubavi, ali kad je prava ona je uvijek ista, otkriva misterij nastanjenosti Božje ljubavi u svakom stvorenju. Ta ljubav tjera ranjenu ljudsku narav na težak put potrage za puninom i smislom u nesavršenom svijetu kojim mora proći u svom lutanju, jer čežnja za Bogom zanemaruje sve prepreke samo kako bi u konačnici ugledali Ljubav „licem u lice“ (1 Kor 13,12).