Isus na zdencu mog života: Održane duhovne vježbe za vjeroučitelje u Vincentinumu
Duhovne vježbe za vjeroučitelje: „Isus na zdencu mog života“
Od 1. do 4. srpnja u Kući susreta Vincentinum u Vrapču održane su duhovne vježbe za vjeroučitelje na kojima je sudjelovalo 28 sudionika. Domaćini su nam bili oci lazaristi, koji su svojim gostoprimstvom omogućili ozračje mira, molitve i zajedništva.
Voditelj duhovnih vježbi bio je vlč. Odilon Singbo, koji je kroz temu „Isus na zdencu mog života“ sudionike vodio u razmatranje četvrtog poglavlja Ivanova evanđelja, susreta Isusa i Samarijanke. Evanđeoski tekst nije ostao samo predmet biblijskog promišljanja, nego je kroz predavanja bio povezan s konkretnim životnim iskustvima, osobnim pitanjima, izazovima i pozivom svakoga od nas da dopustimo Kristu zahvatiti dubine vlastitoga života.
Svakoga dana održavana su prijepodnevna i poslijepodnevna predavanja, a središnje mjesto zauzimala je sveta misa koju je predvodio vlč. Odilon. Duhovni program obogaćivali su jutarnja i večernja molitva iz Časoslova, molitva Gospine krunice te križni put u četvrtak navečer. Tijekom duhovnih vježbi bila nam je ponuđena i mogućnost pristupanja sakramentu pomirenja, koju je iskoristila većina prisutnih vjeroučitelja.
Posebnu zahvalnost zaslužuju i mladići s Filipina koji su s puno truda pripremali obroke. Njihova bogata, raznovrsna i vrlo ukusna jela, kao i srdačnost kojom su posluživali, pridonijeli su ugodnom ozračju tijekom boravka u Vincentinumu.
Završni dan duhovnih vježbi dodatno je obogaćen dolaskom pomoćnog zagrebačkog biskupa mons. Ivana Šaška i predstojnice Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi, s. Valentine Mandarić. U crkvi sv. Barbare biskup Šaško predvodio je euharistijsko slavlje u zajedništvu s vlč. Odilonom Singboom i p. Andrejem, lazaristom podrijetlom s Filipina.
U svojoj propovijedi biskup Šaško na zanimljiv se način osvrnuo na nogometnu utakmicu između Portugala i Hrvatske, povezujući taj primjer s naviještenim biblijskim čitanjima. Posebno je istaknuo evanđeoski odlomak u kojem Isus govori kako njegovi učenici ne mogu postiti dok je Zaručnik s njima, pozvavši okupljene da prepoznaju radost Božje prisutnosti u svakodnevnom životu.
Poseban dojam na sve vjeroučitelje ostavio je vlč. Odilon. Svojom jednostavnošću, duhovitošću, iskrenošću i dubokom duhovnošću uspio je stvoriti ozračje povjerenja i otvorenosti. Njegov nenametljiv pristup, mudrost, smisao za humor i brojni primjeri iz pastoralne prakse činili su svako predavanje životnim, razumljivim i poticajnim. Njegov vedar duh i srdačan osmijeh svakodnevno su unosili radost među sve nas, a istodobno nas poticali na dublje promišljanje vlastitoga odnosa s Kristom.
Četiri dana provedena u molitvi, šutnji, zajedništvu i promišljanju Božje riječi bila su dragocjeno vrijeme duhovne obnove. Duboko vjerujem da se svatko od nas vraća svojim svakodnevnim obvezama ohrabren, obogaćen novim iskustvima i osnažen za poslanje koje svakodnevno živimo u službi vjeronauka i odgoja djece i mladih.
Silvija Filipaj
Isus i Samarijanka, tekst toliko poznat i uvijek ispočetka nov
Ta divna Biblija mi uvijek otkriva novu istinu o meni. Dotiče me tamo gdje me treba dotaknuti. Ova duhovna obnova me kroz svaki nagovor i ono što sam nakon nagovora osluškivala doticala u mojim iluzijama o meni i Božjoj nježnosti prema meni. Bio je to podsjetnik na moja lutanja, odnos prema drugima, potrebu za drugima, rasvjetljavala me u traženju istine o meni, mom poslanju i toj divnoj Božjoj blizini, ohrabrivala me i tješila.
Vlč. Odilon je nenametljivo i duhovito vodio nagovore i otvarao svima nama bliske teme i odnose. Kroz retke Iv 4 odlično je prikazao Učitelja i Njegovu pedagogiju ljubavi. Kada bih barem mogla malim dijelom tu pedagogiju živjeti u svojoj obitelji i u svom zvanju… Bože, pomozi mi da ono što sam primila nosim dalje u svakodnevicu.
Mirjana Novak
Ako nije za mene, dođi Bože i poremeti moj plan
Kroz biblijski tekst o Samarijanki iz Ivanova evanđelja 4 poglavlje,prodirali smo u duh Isusa Krista. Vlč.Odilon upozoravao nas je gdje vreba opasnost poput isključivanja bližnjih zbog kategorizacije i umora. Obnovili smo božansku vijest da je Isus uvijek spasitelj i da se Bog objavljuje u našoj nutrini i našoj rutini. Jednako tako vlč. Odilon odlučno nas je poticao da se vratimo Riječi koja nas treba čitati te molitvi u kojoj trebamo staviti sve planove pred Gospodina i dopustiti mu da On preobrazi naše nakane. Naša molitva treba biti:" Ako nije za mene, dođi Bože i poremeti moj plan." Jer tako čitamo u Svetom Pismu ako nije od Boga propast će stvar, no ako je od Boga opstat će unatoč svim protivštinama. Isus nam je ideal i zato smo dužni misliti dobro, djelovati dobro i birati dobro. U svakoj zajednici bit ćemo u školi milosrđa. U njima ćemo naići na mnoge izazove i probleme, no nikako ne trebamo odustati od svog poziva jer nas je tamo pozvao Bog. On je obećao da nas vodi, da je s nama, da je tu, da je tu za nas. Vrijeme za molitvu i tišinu provodili smo u dostupnoj kapelici unutar kuće ili u prirodi odmah uz kuću boravka. Tako smo mogli iskusiti biti sami s Isusom na zdencu svog života i zahvaćati živu vodu. Isus je krotka i ponizna srca i te kvalitete trebaju nam duboko zahvatiti um i srce.Tek kada ćemo piti na Izvoru moći ćemo biti istinski suradnici Božjeg spasenja. Ove duhovne vježbe bile su nam okrijepa i osvježenje našim zdencima. Osobno sam obnovila svoj duh na zdencu Riječi i pronašla sam svjetlo koje trebam svjedočiti i dijeliti. Preko drugih sudionika otkrila sam još puno divnih duša koje žive s Isusom i za Isusa. Obogaćene smo i kroz međusobno komuniciranje i susrete.
Neka Bog blagoslovi sve koji su nam omogućili, surađivali, pomagali i sudjelovali u duhovnim vježbama. Posebno neka Bog blagoslovi vlč.Odilona koji nas je jasno i evanđeoski upućivao u biblijski tekst, koji nam je davao potrebne smjernice te nas svojim srcem strpljivo primio na duhovni razgovor kroz sakrament pomirenja te nam donosio Isusa u Euharistiji.
Sonja Naglić
O čemu nego o ljubavi
Vlč. Odilon Singbo na kraju duhovnih vježbi zaustavio se na ostavljenom krčagu i rekao: „Sve što je ostavljeno ne znači da je izgubljeno“, a biskup Ivan Šaško poentirao je mišlju kako zaslužena ljubav zapravo ni ne postoji. Zanimljivo mi je kako su jedan biskup i jedan svećenik, pred istom publikom, bez dogovora, iz različitih polazišta savršeno dopunili jedan drugoga.
Samarijanka nije ničim zaslužila susret s Isusom. Samo je došla na zdenac. Došla je u podne, u pravo vrijeme, ondje gdje nema sjena i gdje se više ništa ne može sakriti. I upravo je ondje susrela Ljubav koja ne mjeri, ne računa i ne daje na kapaljku. To je ljubav koja daje u izobilju. A onda ona ostavlja i krčag i vodu. Ostavlja ga jer je pun vode, težak je, a vijest koju nosi svome narodu toliko je velika da je mora odmah prenijeti. Krčag ostaje kraj zdenca kao nešto čemu će se vratiti kad tijelo ponovno ožedni. Ali sada je važnije ono drugo.
Sada je duša dotaknuta.
Sada treba poći i reći: „Dođite vidjeti čovjeka koji mi je rekao sve što sam učinila.“ Tim je riječima rekla i nije me osudio, i nije me odbacio, i nije želio da budem netko drugi. I volio me.
Nekad mi ostavljamo. Nekad smo ostavljeni. Nekad ostane krčag, neka naša sigurnost, neka naša radost, neki zamišljeni život, nešto što smo trebali kao tijelo žedno vode. Možda je nešto ostavljeno jer nas Bog u tom trenutku šalje dalje. (A možda smo samo bili glupi. Ili nemarni, a možda i zaboravni.) Ali ništa od toga nije razlog da je nešto posve izgubljeno.
I kad se radi o ljudima sve je nesigurno i ne može se znati. No ono što znamo jest da mi za Boga nikada nismo ni ostavljeni ni izgubljeni. U dokaz tome nudim vjeru, nadu i ljubav.
Nataša Čurić
Od 1. do 4. srpnja u Kući susreta Vincentinum u Vrapču održane su duhovne vježbe za vjeroučitelje na kojima je sudjelovalo 28 sudionika. Domaćini su nam bili oci lazaristi, koji su svojim gostoprimstvom omogućili ozračje mira, molitve i zajedništva.
Voditelj duhovnih vježbi bio je vlč. Odilon Singbo, koji je kroz temu „Isus na zdencu mog života“ sudionike vodio u razmatranje četvrtog poglavlja Ivanova evanđelja, susreta Isusa i Samarijanke. Evanđeoski tekst nije ostao samo predmet biblijskog promišljanja, nego je kroz predavanja bio povezan s konkretnim životnim iskustvima, osobnim pitanjima, izazovima i pozivom svakoga od nas da dopustimo Kristu zahvatiti dubine vlastitoga života.
Svakoga dana održavana su prijepodnevna i poslijepodnevna predavanja, a središnje mjesto zauzimala je sveta misa koju je predvodio vlč. Odilon. Duhovni program obogaćivali su jutarnja i večernja molitva iz Časoslova, molitva Gospine krunice te križni put u četvrtak navečer. Tijekom duhovnih vježbi bila nam je ponuđena i mogućnost pristupanja sakramentu pomirenja, koju je iskoristila većina prisutnih vjeroučitelja.
Posebnu zahvalnost zaslužuju i mladići s Filipina koji su s puno truda pripremali obroke. Njihova bogata, raznovrsna i vrlo ukusna jela, kao i srdačnost kojom su posluživali, pridonijeli su ugodnom ozračju tijekom boravka u Vincentinumu.
Završni dan duhovnih vježbi dodatno je obogaćen dolaskom pomoćnog zagrebačkog biskupa mons. Ivana Šaška i predstojnice Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi, s. Valentine Mandarić. U crkvi sv. Barbare biskup Šaško predvodio je euharistijsko slavlje u zajedništvu s vlč. Odilonom Singboom i p. Andrejem, lazaristom podrijetlom s Filipina.
U svojoj propovijedi biskup Šaško na zanimljiv se način osvrnuo na nogometnu utakmicu između Portugala i Hrvatske, povezujući taj primjer s naviještenim biblijskim čitanjima. Posebno je istaknuo evanđeoski odlomak u kojem Isus govori kako njegovi učenici ne mogu postiti dok je Zaručnik s njima, pozvavši okupljene da prepoznaju radost Božje prisutnosti u svakodnevnom životu.
Poseban dojam na sve vjeroučitelje ostavio je vlč. Odilon. Svojom jednostavnošću, duhovitošću, iskrenošću i dubokom duhovnošću uspio je stvoriti ozračje povjerenja i otvorenosti. Njegov nenametljiv pristup, mudrost, smisao za humor i brojni primjeri iz pastoralne prakse činili su svako predavanje životnim, razumljivim i poticajnim. Njegov vedar duh i srdačan osmijeh svakodnevno su unosili radost među sve nas, a istodobno nas poticali na dublje promišljanje vlastitoga odnosa s Kristom.
Četiri dana provedena u molitvi, šutnji, zajedništvu i promišljanju Božje riječi bila su dragocjeno vrijeme duhovne obnove. Duboko vjerujem da se svatko od nas vraća svojim svakodnevnim obvezama ohrabren, obogaćen novim iskustvima i osnažen za poslanje koje svakodnevno živimo u službi vjeronauka i odgoja djece i mladih.
Silvija Filipaj
Isus i Samarijanka, tekst toliko poznat i uvijek ispočetka nov
Ta divna Biblija mi uvijek otkriva novu istinu o meni. Dotiče me tamo gdje me treba dotaknuti. Ova duhovna obnova me kroz svaki nagovor i ono što sam nakon nagovora osluškivala doticala u mojim iluzijama o meni i Božjoj nježnosti prema meni. Bio je to podsjetnik na moja lutanja, odnos prema drugima, potrebu za drugima, rasvjetljavala me u traženju istine o meni, mom poslanju i toj divnoj Božjoj blizini, ohrabrivala me i tješila.
Vlč. Odilon je nenametljivo i duhovito vodio nagovore i otvarao svima nama bliske teme i odnose. Kroz retke Iv 4 odlično je prikazao Učitelja i Njegovu pedagogiju ljubavi. Kada bih barem mogla malim dijelom tu pedagogiju živjeti u svojoj obitelji i u svom zvanju… Bože, pomozi mi da ono što sam primila nosim dalje u svakodnevicu.
Mirjana Novak
Ako nije za mene, dođi Bože i poremeti moj plan
Kroz biblijski tekst o Samarijanki iz Ivanova evanđelja 4 poglavlje,prodirali smo u duh Isusa Krista. Vlč.Odilon upozoravao nas je gdje vreba opasnost poput isključivanja bližnjih zbog kategorizacije i umora. Obnovili smo božansku vijest da je Isus uvijek spasitelj i da se Bog objavljuje u našoj nutrini i našoj rutini. Jednako tako vlč. Odilon odlučno nas je poticao da se vratimo Riječi koja nas treba čitati te molitvi u kojoj trebamo staviti sve planove pred Gospodina i dopustiti mu da On preobrazi naše nakane. Naša molitva treba biti:" Ako nije za mene, dođi Bože i poremeti moj plan." Jer tako čitamo u Svetom Pismu ako nije od Boga propast će stvar, no ako je od Boga opstat će unatoč svim protivštinama. Isus nam je ideal i zato smo dužni misliti dobro, djelovati dobro i birati dobro. U svakoj zajednici bit ćemo u školi milosrđa. U njima ćemo naići na mnoge izazove i probleme, no nikako ne trebamo odustati od svog poziva jer nas je tamo pozvao Bog. On je obećao da nas vodi, da je s nama, da je tu, da je tu za nas. Vrijeme za molitvu i tišinu provodili smo u dostupnoj kapelici unutar kuće ili u prirodi odmah uz kuću boravka. Tako smo mogli iskusiti biti sami s Isusom na zdencu svog života i zahvaćati živu vodu. Isus je krotka i ponizna srca i te kvalitete trebaju nam duboko zahvatiti um i srce.Tek kada ćemo piti na Izvoru moći ćemo biti istinski suradnici Božjeg spasenja. Ove duhovne vježbe bile su nam okrijepa i osvježenje našim zdencima. Osobno sam obnovila svoj duh na zdencu Riječi i pronašla sam svjetlo koje trebam svjedočiti i dijeliti. Preko drugih sudionika otkrila sam još puno divnih duša koje žive s Isusom i za Isusa. Obogaćene smo i kroz međusobno komuniciranje i susrete.
Neka Bog blagoslovi sve koji su nam omogućili, surađivali, pomagali i sudjelovali u duhovnim vježbama. Posebno neka Bog blagoslovi vlč.Odilona koji nas je jasno i evanđeoski upućivao u biblijski tekst, koji nam je davao potrebne smjernice te nas svojim srcem strpljivo primio na duhovni razgovor kroz sakrament pomirenja te nam donosio Isusa u Euharistiji.
Sonja Naglić
O čemu nego o ljubavi
Vlč. Odilon Singbo na kraju duhovnih vježbi zaustavio se na ostavljenom krčagu i rekao: „Sve što je ostavljeno ne znači da je izgubljeno“, a biskup Ivan Šaško poentirao je mišlju kako zaslužena ljubav zapravo ni ne postoji. Zanimljivo mi je kako su jedan biskup i jedan svećenik, pred istom publikom, bez dogovora, iz različitih polazišta savršeno dopunili jedan drugoga.
Samarijanka nije ničim zaslužila susret s Isusom. Samo je došla na zdenac. Došla je u podne, u pravo vrijeme, ondje gdje nema sjena i gdje se više ništa ne može sakriti. I upravo je ondje susrela Ljubav koja ne mjeri, ne računa i ne daje na kapaljku. To je ljubav koja daje u izobilju. A onda ona ostavlja i krčag i vodu. Ostavlja ga jer je pun vode, težak je, a vijest koju nosi svome narodu toliko je velika da je mora odmah prenijeti. Krčag ostaje kraj zdenca kao nešto čemu će se vratiti kad tijelo ponovno ožedni. Ali sada je važnije ono drugo.
Sada je duša dotaknuta.
Sada treba poći i reći: „Dođite vidjeti čovjeka koji mi je rekao sve što sam učinila.“ Tim je riječima rekla i nije me osudio, i nije me odbacio, i nije želio da budem netko drugi. I volio me.
Nekad mi ostavljamo. Nekad smo ostavljeni. Nekad ostane krčag, neka naša sigurnost, neka naša radost, neki zamišljeni život, nešto što smo trebali kao tijelo žedno vode. Možda je nešto ostavljeno jer nas Bog u tom trenutku šalje dalje. (A možda smo samo bili glupi. Ili nemarni, a možda i zaboravni.) Ali ništa od toga nije razlog da je nešto posve izgubljeno.
I kad se radi o ljudima sve je nesigurno i ne može se znati. No ono što znamo jest da mi za Boga nikada nismo ni ostavljeni ni izgubljeni. U dokaz tome nudim vjeru, nadu i ljubav.
Nataša Čurić