Mons. Ivan Šaško susreo se s vjeroučiteljima u Taboru u Samoboru

I ove godine Ured Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi organizira više turnusa duhovnih vježbi za vjeroučitelje Zagrebačke nadbiskupije kojima se redovito pridruže i vjeroučitelji Sisačke i Bjelovarsko-križevačke biskupije. Prvi turnus duhovnih vježbi održan je u Taboru, u Samoboru, od 17. do 22. lipnja 2018. U duhovnim vježbama sudjelovalo je oko 60 vjeroučitelja. Kroz tri dana voditelj duhovnih vježbi, prof. dr. sc. Franjo Pogorelec, je kroz prikladne meditacije, molitvu, euharistijska slavlja, slavljenje sakramenta pomirenja i osobne razgovore ponudio vjeroučiteljima raznolike i bogate duhovne sadržaje. Dr. sc. Pogorelec u svom profesorskom i znanstvenom radu bavi se duhovnošću (profesor je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu), a prošle godine objavio je novu knjigu pod naslovom „Odabrane metode kršćanske meditacije“.

Zadnji dan duhovnih vježbi vjeroučitelje je pohodio mons. Ivan Šaško, koji je predvodio euharistijsko slavlje i tom prigodom vjeroučiteljima prenio pozdrave kardinala Josipa Bozanića i izrekao prigodnu homiliju, koju u cijelosti donosimo. Slavlju su se pridružile s. Valentina Mandarić i Ivanka Petrović iz Ureda za vjeronauk u školi.

Nakon euharistijskog slavlja druženje se nastavilo kod zajedničkog stola. Tom prigodom predstojnica Ureda za vjeronauk u školi s. Valentina Mandarić zahvalila je mons. Ivanu Šašku i čestitala mu nadolazeći imendan. Riječ zahvale uputila je i prof. dr. sc. Franji Pogorelecu, kao i domaćinu fra Ivanu Matiću. Vjeroučitelji su pokazali istinsko zadovoljstvo, radost i zahvalnost Zagrebačkoj nadbiskupiji što su se nakon zahtjevne školske godine mogli duhovno osvježiti, odmoriti i međusobno družiti.

Ivan Šaško

Homilija

u euharistijskome slavlju

s vjeroučiteljima tijekom duhovnih vježbi

Samobor, kuća 'Tabor, 20. lipnja 2018.

Liturgijska čitanja:

2Kr 2, 1.6-14; Mt 6, 1-6.16-18

1. Vidljivost i skrovitost… To je dinamika koja se često isprepliće u našemu vjerničkom, crkvenom i društvenom životu; u poslanju i osobnim stavovima. To je 'dinamika napetosti' koja daje živjeti i samoj sakramentalnoj zbilji. Što treba biti vidljivo, a što skriveno; što skrivenosti daje vidljivost, a što vidljivost opravdava skrivenošću?

Današnje Evanđelje dio je Govora na gori. I nakon razmatranja o uporištima židovske vjere, Isus raščlanjuje stavove vjernika, upućujući na bitno, ističući tri važna žarišta koja naročito živimo u korizmenom vremenu, ali su sastavnica sve naše duhovnosti: milostinju, molitvu i post.

Da bismo jasnije usvoji što nam Isus govori, treba osjetiti razliku. U prijašnjemu poglavlju, govoreći da smo sol i svijetlo, Isus nam povjerava poticaj: "Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima." (Mt 5, 16) Isus govori o svjetlosti iz koje proizlaze dobra djela. Njih treba vidjeti; štoviše, ona se ne mogu sakriti. To je kršćanski način življenja i djelovanja.

U današnjemu Evanđelju Isus ostaje na tome tragu, premda upozorava na opasnost da vjernici žive pravednost samo da bi ih drugi vidjeli. Najprije smo pred činjenicom da: milostinja, molitva i post ne pripadaju onome što Isus naziva dobrim djelima (ta kalá érga), nego su dio nutarnje snage, preduvjeta, baš kao i svjetlo. To je susret Božjega dara, dioništva na Božjemu daru i nastojanja da taj dar u nama djeluje. Te pretpostavke postaju također posredno vidljivima, zajedno s djelima koja od njih proizlaze.

I tu se spaja vidljivost i skrovitost. 

2. Lijepo mi je razmatrati i prenositi svoja razmišljanja onima kojima je biblijski jezik blizak te mogu ući i u nijanse koje daju okus mislima. Naime, poznato vam je da biblijski jezik, prenesen iz semitskoga govora i u grčki, a zatim s manje ili više snage u suvremene jezike, odražava raznolikost u načinima shvaćanja i doživljavanja neke pojave. Tako je s glagolima koji se tiču osjeta vida. Znamo da se to bogatstvo ponekad ne odražava u prijevodima.

Sjetite se da za ono što vidimo očima postoje barem tri pristupa i tri izraza.

Prvi je theoreo – promatrati, gledati s udaljenosti, ne biti uvučen emocijama, neposrednim zauzimanjem stavova; odatle dolazi i pojam 'teorija' koja u sebi može imati i sumnju, propitivanje, uspoređivanje, kako to izražava svetopisamska rijeć: gledaju, a ne vide.

Drugi je glagol orao – vidjeti, koji se odnosi na slučaj kada je pred očima nešto što se gleda i zahvaća čovjeka. U tome procesu čovjek vidi više od pojavnosti. To je stav o kojemu čitamo o apostolima na Isusovu grobu. Dok su ljudi promatrali, gledali Isusa na križu, teoretizirali, u praznome grobu – apostol Ivan vidje – i povjerova! Gledanje nije nikada samo odmaknuto gledanje, kako kažemo u znanosti 'objektivno', jer se ne radi samo o objektu, o predmetu nego i o promatraču, ali postoji taj viši stupanj uvučenosti. On je posrijedi kada Isus govori o dobrim djelima: da vide (hopos idosin) vaša dobra djela.

Kada Isus danas govori o tome da Otac „vidi u tajnosti“ (en to kriptô), ne koristi se niti jedan od ova dva glagola, nego treći: blepto. Taj glagol koristi se u dvama značenjima: vidjeti i gledati, ali je u nijansi specifičan, jer se odnosi ponajprije na opažaj. Dakle, posrijedi je naglasak na: opaziti, odnosno na drugi oblik – progledati. Radi se o poticaju koji skreće pozornost, koji iz neke posljedice poziva na dublje propitivanje; tren koji objašnjava trajanje.

3. Ne zaboravimo da se u mnogim crkvama nalaze kripte. U njima su ostatci prolaznosti koji govore o neprolaznome, osobito snagom mučenika. Kripta, u skromnosti i jednostavnosti objašnjava ljepotu i raskoš onoga što je nad njom. zahvalimo za ono što Bog vidi u tajnosti i što je donijelo plodove vaše zauzetosti i ljepotu Crkve. 

U vremenu snažnoga naglašavanja pojavnosti; kada se preskače i zamjenjuje preduvjete, da bi se došlo i predstavilo (navodno brzo stečene) plodove, važno je paziti na ono što je u 'kriptama' našega bića, u kriptama naše Crkve, jer iz njih izvire snaga dobrih djela. Tada u središtu nismo mi nego Krist.

Vi ste u Crkvi i u društvu pozvani živjeti poziv koji ne može pokazati brze plodove, ali upućuje na nutarnju i trajnu vrijednost, na puno toga što nije vidljivo, da bi se iznjedrila dobra djela. Preporučujemo Bogu da jača snagu nevidljivoga, snagu Duha koji postaje prepoznatljivim u plodovima ljubavi.

A tu leži i proročka snaga, koja spaja vidljivo i nevidljivo, a njoj je dobra poveznica upravo slika plašta, o kojoj je progovorilo Prvo čitanje (Ilija i Elizej). Plašt je slika dara proročkoga poslanja. On je s jedne strane jako vidljiv, ali ujedno ispod sebe čuva istinsko blago. Izvana je jednoličan, možda neki ukrašeniji, ali je pravi ukras ono što je pod njim. On štiti, ujedno omogućuje gibanje, dajući toplinu i stvarajući sigurnost doma. Plašt je i slika Božjega milosrđa u koje smo zaogrnuti, prihvaćeni, zaštićeni; on je slika Krista u kojega smo zaogrnuti. Plašt se brzo zatvara i brzo otvara. To je odlika kojoj težimo i u Crkvi po proročkoj snazi: odgovoriti ljubavlju koja je brza, ali istodobno znati štiti ono što brzina želi razoriti.

Bez te nevidljivosti, bez skrovitosti koja čuva toplinu i smisao, bez vječnosti koja čuva krajnja značenja niti škole ne mogu ispuniti svoju zadaću prenošenja znanja, davanja odgojnih smjernica i oblikovanja te – nadasve – rasta u ozračju vrjednota, koje su za nas kršćane u neprolaznosti dara u Isusu Kristu.

Amen.