Što označuje i čemu služi adventski vijenac

Konkretan izraz iščekivanja

Mnoga su mjesta daleko prije početka adventa ukrašena adventskim vijencem, često već »pomiješanim« s božićnim nakitom. Na pokojem adventskom vijencu svijeće se nikada neće upaliti, a i na onima na kojima će one zaplamtjeti ponekad ostaje pitanje je li još uopće poznat smisao adventskoga vijenca. Nemoguće je oteti se dojmu da je današnja konzumistička kultura taj izvorno adventski znak pretvorila u dekorativni element izrađen od najrazličitijih materijala i boja, dok se njegova izvorna poruka sve više zanemaruje. Premda nije liturgijski obred, trenutak molitve i gesta paljenja svijeća ponovno mogu oživjeti njegovu adventsku simboliku.

»Da bi upozorio na dolazak Gospodnji«
Ideja adventskog vijenca izvorno je nastala u vremenu došašća. Prvi adventski vijenac pojavio se 1838. godine u domu za siromašnu djecu »Das Rauhe Haus« («Trošna kuća») u njemačkome Hamburgu. Mladi evangelički pastor i odgojitelj Johann Hinrich Wichern (1808.-1881.) okupio je 1833. siročad s ulice te im u jednoj staroj i trošnoj kući ponudio novi dom. Svake je godine za vrijeme došašća sa svojim štićenicima organizirao trenutke molitve. U svome dnevniku zabilježio je da se u došašću 1838. godine, želeći pronaći način kako svojim štićenicima to vrijeme učiniti što ljepšim i plastičnijim, dosjetio da od prvoga prosinca svakim danom za vrijeme molitve upale jednu svijeću. Wichern je stavljao svijeće na veliki drveni vijenac, koji bi na Božić zasjao poput velikog svjetlosnog kruga sa 24 svijeće: 19 malih crvenih svijeća za dane u tjednu i četiri velike bijele svijeće za nedjelje došašća. Wichern je otada sa svojim štićenicima svake godine u došašću svakodnevno obavljao kratak vjerski obred. Propovijedao bi o adventu i Božiću te bi zajedno pjevali adventske pjesme. Kako se za vrijeme molitve na vijenac stavljala i palila po jedna svijeća, taj se trenutak počeo nazivati »pobožnost sa svijećama«. Wichern je to učinio, kako je sam zapisao, »da bi upozorio na dolazak Gospodnji« i na skoro božićno slavlje.
Oko 1851. Wichernovi su štićenici drveni vijenac počeli ukrašavati zimzelenim grančicama, a s vremenom se umjesto drvenoga počeo plesti vijenac od zimzelenoga granja. Taj se običaj ubrzo proširio izvan Wichernove »Trošne kuće«, uglavnom među evangeličkim obiteljima po Njemačkoj, a zatim u susjedne i prekooceanske zemlje. Zbog praktičnosti se smanjivao broj svijeća, pa na kraju 19. stoljeća nalazimo običaj adventskog vijenca s četiri svijeće prema četiri nedjelje došašća. Nakon Prvoga svjetskog rata ta je evangelička tradicija ušla i u katoličke domove. Prvi adventski vijenac u Katoličkoj crkvi pojavio se 1925. u Kölnu, a potom 1930. u Münchenu. Oko 1935. u crkvama su se blagoslivljali adventski vijenci koji su se nosili kućama.

Simbolika prstena, zelenila i svjetla
Kako adventski vijenac čine dva temeljna simbola - krug i svijeće, odnosno svjetlo - ne čudi što mu se pridaju mnoga tumačenja. Krug ili prsten, bez početka i kraja, općenito se shvaća kao simbol vječnosti. K tome je prsten simbol vjernosti, pa se adventski vijenac tumači kao znak Božje vjernosti zadanim obećanjima. Ponekad se adventski krug tumači kao krug zemaljski s četiri strane svijeta. Vijenac je u antičko vrijeme predstavljao znak pobjede i časti, a u kršćanstvu je postao znak po Kristu dobivenoga spasenja.
Zimzeleno granje upućuje na život koji ne prestaje, na život vječni. Ove grane jednako podsjećaju na Isusov ulazak u Jeruzalem, kada ga je narod pozdravljao kao Kralja i Mesiju. I danas ambrozijanska liturgija u adventu predlaže čitanje Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem.
Adventski se vijenac često poistovjećuje s poganskim obredima vezanima za zimski solsticija odnosno završetak zime i početak proljeća. Paljenje svijeća u dugim zimskim noćima te upotreba zimzelenog granja izražavali su nadu u povratak proljeća i pobjedu svjetla nad tamom, a obredom se anticipirala stvarnost koja se iščekuje. Premda se adventski vijenac uklapa u ovaj prirodni kontekst, on ga istodobno nadvisuje.
Svjetlo adventskih svijeća označava dolazeće svjetlo, Isusa, koji rasvjetljuje čitav svijet, pobjeđujući tamu grijeha i zla. Adventske su svijeće izvorno bile crvene i bijele boje, upućujući tako na Isusovu žrtvu i pobjedu. Prema drugoj tradiciji, na vijenac su se stavljale tri ljubičaste svijeće u znak pokore i obraćenja kao priprema na Isusov dolazak, i jedna ružičasta, koja se palila na treću nedjelju došašća (»Gaudete«) kao izraz radosti zbog Kristova rođenja. Kod izrade vijenca trebalo bi voditi stoga brigu o odgovarajućim materijalima i bojama, koji će njegovu simboliku izraziti na prikladan način. Svijeće su s vremenom dobivale i druge simbolizme vezane za adventski kalendar i njegov liturgijski sadržaj. Prema jednoj vrlo raširenoj tradiciji, prva je nazvana prorokova svijeća, druga betlehemska, treća je pastirska, a posljednja je svijeća anđela.

Za vrijeme u kojem se »nema vremena«
Postupno paljenje svijeća na adventskom vijencu znak je progresivnog približavanja slavlju Isusova rođenja. Ta gesta ujedno znači znati i moći čekati, iščekivati da se dogodi očekivano. Adventski vijenac je konkretni čin unutarnjeg stava čekanja kao osnovne dimenzije vjere. Malim obredom paljenja svijeća uključujemo se u povijest tisućljetnog iščekivanja dolaska obećanog Spasitelja i dovršenja njegova djela. To je povijest čekanja ispunjenog sigurnošću vjere da će se dogoditi obećano. Premda nas adventski vijenac sa svoje četiri svijeće izravno usmjerava prema Božiću, istodobno transcendira naše iščekivanje prema konačnom Kristovu dolasku - paruziji.
U vremenu kada se »nema vremena« i kada je čekanje »gubljenje vremena«, trenuci molitve i paljenja adventske svijeće »zaustavljaju vrijeme« i produžuju ga u eshatološku dimenziju. Adventski vijenac je prosvjed protiv brzine života u kojem se ne usuđujemo nadići dimenziju neposrednoga i odlučivati se za dugoročnije ciljeve, bez straha da će nam nešto promaknuti. Poziva da barem na trenutak »imamo vremena« i da nadiđemo ovozemaljski obzor naših očekivanja. Da proširimo vidike gledanja na svijet, život i povijest sve do očekivanja konačne Božje budućnosti.

s. Valerija Kovač