Rastanci

''Ono što su zapravo željeli bilo je mnogo osobne pažnje, malo razgovora, osjećaj da učitelj zaista zna i da mu je stalo što su oni prisutni.''  (W. Glasser)

Pretpostavljam da ih nitko ne voli. Svatko se s njima nosi kako najbolje zna. Netko pusti suzu, osjeća žalost rastanka, a netko se s njima nosi postojano i racionalno. Moram priznati da pripadam ovoj skupini racionalnih, pogotovo ako je kraj neminovan i ako sam znala da će do njega doći. Ne govorim o rastancima kojima je uzrok kraj jedne ljubavi ili gubitak prijateljstva. U mom životu postoji i druga vrsta rastanaka. Zapravo, ne znam niti jednog učitelja, profesora ili vjeroučitelja koji nije barem jednom osjetio takvu vrstu rastanka.

Osim ispraćaja generacija, susrećemo se i sa rastancima nakon odrađene zamjene u školi. Uvijek čvrsto odlučim kako ću svoj posao odraditi profesionalno i sa srcem, bez ikakvih predrasuda o školi u koju dolazim, bez predrasuda prema kolektivu koji ću susresti i pogleda učenika koji će me dočekati kada zakoračim u učionicu. U mom slučaju to funkcionira poprilično dobro, bez obzira koliko traje određena zamjena u školi.

A opet, kada dođe taj trenutak rastanka, iako se ne može govoriti o rastanku u punom smislu te riječi, srce se jednostavno stegne. I dalje ostanem racionalna i postojana, ali ipak svjesna činjenice kako biti učitelj za mene nije samo profesija, već životni odabir u kojemu se posvećujem nekome tko je potreban znanja i spoznaje, nekome tko traži moje povjerenje. Zato svaki put kada otvorim vrata učionice i uđem, uhvatim poglede djece koja napeto prate moje pokrete, moje riječi, neki željni znanja, neki tople riječi ili osmijeha, a neki jednostavno zajedništva. Upravo u tome pronalazim razlog što me srce stegne pri svakom rastanku.

Bez obzira koliko trajala određena zamjena ili kada dođe ispraćaj generacija, u meni ostaje osjećaj da je učitelj onaj kome se predaš sa punim povjerenjem da će prepoznati tvoj potencijal i pokazati ti što je ono vrijedno u tebi, pokazati ti poniznost i zahvalu.