Vijesti

Homilija zagrebačkoga nadbiskupa Dražena Kutleše

Podjeljivanje kanonskih mandata

Krašić, 30. kolovoza 2025. godine

Prispodoba o talentima (Mt 25,14-30)
Draga braćo i sestre u Kristu, poštovane vjeroučiteljice, vjeroučitelji i odgojitelji u vjeri!

Evanđelje o talentima ne ostavlja nas ravnodušnima. Isus jasno poručuje: nije dovoljno samo ne izgubiti ono što nam je dano. Potrebno je to umnožiti i staviti u službu drugima. Gospodar ne hvali slugu koji je zakopao talent, nego hvali one sluge koji su vjerovali, riskirali i svoje darove stavili u opticaj ljubavi. Ovdje u Krašiću, Stepinac je pokazao upravo to. „Talent“ iz godina njegova sužanjstva bila je vjera kojom je očuvao čistu savjest i nepokolebljivu vjernost Kristu i Crkvi. Mogao je šutjeti, mogao se povući, mogao je zakopati svoje uvjerenje duboko u sebi i reći: „Bolje da ne govorim, da se ne zamjeram, da sačuvam mir.“ Ali, on to nije učinio jer je znao da talent vjere ne smije biti zakopan, nego svjedočen, makar to značilo kušnju, progon i smrt. Zato je i mogao reći: „Kad vam sve uzmu, ostaju vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači“.

Krist i vama danas povjerava talente. Neki od vas možda misle da su ti talenti neznatni - možda je to strpljivost, osmijeh, možda sposobnost razumjeti dijete koje pati, uputiti riječ utjehe mladiću ili djevojci koji traže smisao. No, svaki taj dar, primljen iz Božjih ruku i stavljen u službu, u poslanje, postaje sredstvo spasenja.

Blaženi Alojzije uči nas da nema pasivne vjere: ili riskiramo za Krista, ili ga polako gubimo. Nema mjesta za neutralnost: talente ili ulažemo ili ih zakapamo. Ako talent vjere zakopamo, riskiramo gubitak same vječnosti.

Mandat koji danas primate nije nagrada, nego poslanje. Crkva vam povjerava dar da uime Krista ulazite u učionice, da uime Crkve oblikujete savjesti, da uime Evanđelja pomažete djeci i mladima otkriti ljepotu života s Bogom. Vi ste pozvani braniti ono što je blaženi Alojzije branio - slobodu savjesti, svetost obitelji, nepovredivost ljudskoga dostojanstva.

Stoga neka vaše vjeroučiteljsko djelovanje ne bude zakopani talent, nego talent stavljen na stol Gospodnji kako bi donio ploda. Ne bojte se umora, protivljenja i nerazumijevanja. Krist ne traži od vas da budete savršeni, nego da budete vjerni.

Upravo je to blaženi Alojzije znao. Kad je u kapelici u Krašiću posljednji put slavio Euharistiju, sve je izgledalo kao poraz. Bio je bolestan, zatvoren, izoliran. No, to je bio trenutak najveće pobjede: njegovi su talenti predani Bogu i donijeli su plodove za budućnost Crkve u hrvatskom narodu.

Neka i vaš rad s djecom i mladima bude takav tihi, ali snažni plod vjernosti jer ono što danas posijete u njihova srca, to će jednoga dana donijeti obilje plodova za Crkvu i za narod.
 
1. Darovi su Božji, a ne tvoji
Evanđelje nam govori da je jedan od slugu dobio pet, drugi dva, treći jedan talent. To nije slučajnost, niti znak nepravde, nego Božje mudro uređenje. Bog svakome daje upravo ono što mu je potrebno i što može nositi. Nitko od nas nije bez dara. Ničiji dar nije toliko malen da njime ne bi mogao pridonijeti nešto. Nitko nije isključen iz Božjega plana.

Sveti Pavao podsjeća: „Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima.“ (1 Kor 12,4-6). To znači da darovi koje imamo nisu naša privatna imovina, nisu proizvod samo našega truda, nego su plod Božje darežljivosti. Oni su čin povjerenja koje nam Gospodin iskazuje kako bismo tim darovima gradili zajedništvo, stavili ih u službu Crkve i svijeta.

Blaženi Alojzije Stepinac bio je toga duboko svjestan. Kada je bio lišen slobode, kada mu je oduzeto sve izvanjsko - položaj, sloboda kretanja, mogućnost javnoga propovijedanja - tada je otkrio da su najvažniji darovi oni koje nitko ne može oduzeti: dar vjere, dar savjesti, dar ljubavi prema Bogu i narodu. Njegovi darovi nisu bili zakopani, nego su u skrovitosti Krašića isijavali svjetlo koje i danas svijetli. On nije očajavao govoreći: „Nisam dobio pet talenata.“ Nije se žalio zbog ograničenosti i nemoći. Onaj talent koji mu je preostao - čist i nepokolebljiv odnos s Bogom - stavio je u službu Crkve i time je postao svjetionik u mraku povijesti.

Današnji čin podjele mandata nije samo formalno dopuštenje za poučavanje vjeronauka. To je potvrda Crkve da je ono što nosite u sebi Božji dar, dar koji Crkva prepoznaje i stavlja u službu djece i mladih. Možda se pitate jeste li dovoljno primili i hoćete li moći odgovoriti na sve izazove. Odgovor je: „Da! Uz Božju pomoć.“ Sve ono što imate - znanje, strpljivost, suosjećanje s djecom i mladima, ljubav prema istini, hrabrost svjedočenja - dovoljno je, jer sve je Božji dar, Bog ne vara, niti griješi u onome što daruje.

Stoga je vaša zadaća darove ne zakopati. Neka vaša pouka ne bude samo prijenos informacija, nego svjedočanstvo života. Neka vaše riječi ne budu samo znanstvena objašnjenja, nego znak žive vjere. Neka vaše ponašanje i vaš život budu prvi „udžbenik“ koji će djeca čitati. Djeca i mladi ponekad zaborave što smo ih učili, ali nikada ne zaboravljaju kakvi smo bili.
 
2. Nagrada za vjernost je veća odgovornost
Isus u prispodobi jasno kaže: „U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25,21). Ove riječi otkrivaju logiku Božjega kraljevstva koja je posve drukčija od ljudske. U ljudskoj logici nagrada za dobro izvršen posao često je odmor, priznanje ili oslobođenje od daljnjega tereta. U Božjoj logici, nagrada je nova prilika za služenje, još veće povjerenje i još veća odgovornost.

To je velika istina duhovnoga života: vjernost se nikada ne zaustavlja na postignutome. Onaj koji je vjeran u malome, pokazuje da može nositi i veliko. Onaj koji je vjeran u tišini svakodnevice, može biti od povjerenja i u trenutcima kušnje i odgovornosti za druge.

Dragi vjeroučitelji, vaša služba nosi upravo tu dinamiku. Možda se nekada čini da je vaš rad skroman, skriven i nedovoljno prepoznat. Možda se osjećate usamljeni dok se borite s nezainteresiranošću ili ravnodušnošću djece, dok se trudite, a ne vidite plodova. Isus vam kaže: budite vjerni u malome i on će vam povjeriti više. Crkva prepoznaje vaše služenje, a Gospodin vidi vašu ustrajnost. Nagrada za vašu vjernost bit će ulazak u dublju radost i u veće poslanje.

Ovdje, u Krašiću, blaženi Alojzije u malim je stvarima potvrđivao svoju vjernost: u redovitosti molitve, u tihom prihvaćanju bolesti, u jednostavnim svakodnevnim gestama ljubavi. No, ta vjernost u malome postala je temelj za vjernost u velikome: za vjernost Crkvi, za obranu istine, za svjedočanstvo koje je nadraslo njegov život i postalo baštinom cijeloga naroda. On nije tražio nagradu mirnoga života, nego je prihvatio križ kao najveće Božje povjerenje. Njegova nagrada bila je još veća odgovornost, odgovornost za dušu svoga naroda.

Tako je i s vama. Što budete vjernije živjeli svoje poslanje, to će vam Gospodin povjeravati više. Vjeroučiteljska služba nije laka u vremenu koje ismijava vjeru, a vrijednosti relativizira. Ali upravo se u takvu vremenu očituje snaga vjernosti. Vjernost nije kad je lako, vjernost je kad ostaneš Kristov i kad je teško, kad se usudiš plivati protiv struje, kad se ne bojiš reći istinu u svijetu koji se boji istine, kad ostaješ svjedok i kad je to nepopularno.

Nagrada za takvu vjernost nije pljesak, nego radost Gospodara. Ona se rađa u srcu kad ne zakopamo svoje talente, nego ih stavimo u službu Boga i bližnjega.
 
3. Najveća opasnost je ne pokušati ništa
Sluga s jednim talentom nije kažnjen zato što je izgubio povjereni talent, nego zato što ga nije ni pokušao umnožiti. Njegov je grijeh bio grijeh pasivnosti, nečinjenja, grijeh straha. Nije se usudio riskirati. Radije je zakopao povjereno misleći da će ga tako najbolje sačuvati. Gospodar osuđuje upravo takav mentalitet utemeljen na krivoj slici strogoga Boga koji dariva kako bi izazvao osjećaj duga i krivnje. Ponašanje ovoga sluge zapravo je nijekanje Božje velikodušnosti i ljubavi.

Koliko je danas ljudi koji kažu: „Moji darovi su premali. Moje riječi nemaju snagu. Moj trud ništa ne znači.“ To je napast koja paralizira, to je „duhovna lijenost“ koja ne ubija glasno, nego polako uspavljuje. Sveti Jakov apostol jasno upozorava: „Znati dakle dobro činiti, a ne činiti - grijeh je“ (Jak 4,17). To je grijeh onoga koji ne pokušava.

Isus nas, međutim, uči drukčije. Uči nas da najmanje dobro djelo učinjeno s ljubavlju, ima neizmjernu vrijednost. Samo jedan talent iskorišten s povjerenjem u Boga vodi u jednaku radost kao i mnogo njih. 

Blaženi Alojzije u Krašiću nije mogao učiniti mnogo prema ljudskim mjerilima. Bio je zatvoren, bolestan, izoliran. Ipak, ono što je mogao, to je činio: molio je, slavio svetu misu, hrabrio one koji su ga posjećivali, zapisivao svoje misli i molitve. Na prvi pogled to su bila mala djela, ali da je blaženi Alojzije zakopao svoje talente u šutnju i rezignaciju bili bismo lišeni svjetionika vjernosti Crkve u hrvatskome narodu.

Nemojte nikada podcijeniti ono što vam je dano. Bog ne mjeri uspjeh brojkama, nego vjernošću. Najveća opasnost nije: pogrešno upotrijebiti, nego: niti ne pokušati upotrijebiti darovano. Vjernost u malome rađa vjernošću u velikome. To je put svetosti koji nam je ostavio blaženi Alojzije i na koji je Isus pozvao svakoga od vas.
 
4. Tko ima, još će mu se dati
Isusove riječi: „Onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima“ (Mt 25,29) na prvi pogled zvuče nepravedno i tvrdo. Ipak, u njima se krije duboka istina. Darovi koje nam Bog daje nisu statični, oni su živi. Ako ih koristimo, oni rastu; ako ih zakopamo, oni slabe i nestaju. To vrijedi za sve dimenzije života. Znanje raste kad se dijeli. Ljubav raste kad se daje. Vjera raste kad se svjedoči. Kada vjeroučitelj podijeli svoje znanje, ne ostaje siromašniji, nego bogatiji. Kada majka daje ljubav, njezino srce ne ostaje prazno, nego ispunjenije.

Nasuprot tomu, ono što ostaje zatvoreno u sebi polako vene. Znanje koje se ne prenosi, pada u zaborav. Ljubav koja se ne izrazi, hladi se. Vjera koja se ne živi, umire. Zato Isus upozorava: ako ne stavimo u opticaj ono što nam je darovano, polako ćemo izgubiti i ono malo što imamo.

Crkva vam danas povjerava dragocjenu službu - oblikovanje savjesti, prenošenje istine, svjedočenje vjere. Krenite hrabro naprijed! Budite svjetlo u učionicama, kvasac u društvu, znak nade u Crkvi. Vi niste samo nastavnici jednoga školskog predmeta. Vi ste svjedoci. Vaša zadaća nije samo informirati, nego formirati; nije samo poučavati, nego odgajati; nije samo govoriti o Kristu, nego ga svojim životom pokazivati.

Tako je činio blaženi Alojzije stavljajući svoje talente u službu istine. Zato je ostao nepokolebljiv. Njegova vjera nije oslabila zato što je bila izložena kušnji, nego je upravo kroz kušnju rasla i postala snažnija. Njegova ljubav nije nestala u progonstvu, nego je upravo ondje dobila novu snagu. To je logika Evanđelja: tko ima i daje, dat će mu se još više. Tko vjeruje i svjedoči, vjera će mu rasti. Tko ljubi i dijeli, ljubav će mu postati neugasiva.

Stoga se ne bojte ulagati ono što imate. Ne bojte se riskirati za istinu. Ne bojte se dijeliti vjeru i ljubav s onima kojima ste poslani. Dok budete davali, Bog će vama davati još više, a vaša će služba postati ne samo poučavanje djece i mladih, nego oblikovanje budućnosti Crkve i naroda.

Ne dopustite da vas obeshrabre kušnje, poteškoće, ravnodušnost ili nerazumijevanje. Riskirajte za Evanđelje! Budite hrabri svjedoci vjere u vremenu kojemu je stran govor o Bogu i vječnom životu.

Vaše riječi u učionicama možda se ponekad čine neznatnima, ali u srcima djece i mladih one postaju sjemenje koje će jednoga dana izrasti u velika stabla vjere. Vaše strpljenje možda se nekada čini neprimijećenim, ali u Božjim očima ono gradi budućnost Crkve. Vaša ljubav, i kad se čini da nailazi na tvrda srca, nikada nije izgubljena, jer ljubav nikada ne prestaje (usp. 1 Kor 13,8).

Neka vam blaženi Alojzije bude učitelj i zagovornik. On je ovdje, u Krašiću, svoj život pretvorio u najveći talent, talent vjernosti do kraja. Neka i vas njegova hrabrost i ustrajnost nadahnjuju da ne posustanete i ne zakopate talente, nego da ih svakodnevno stavljate u službu - u školi, u obitelji, u društvu, u Crkvi. Svojim životom i radom pokažite da Krist nije prošlost, nego živa prisutnost. Tako ćete jednoga dana čuti riječi: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25,21). Amen.