Miroslav Cilar: On dolazi
Dolazak Mesije je ključni religijski pojam, kako kod onih koji ga još iščekuju tako i za nas koji svjedočimo da se to dogodilo u Isusu Nazarećaninu. No kakvu promjenu donosi Mesija?
Bog čovjeka ne sili na promjene na koje čovjek nije spreman. Sila i nasilje su stvarnost u koje je čovjek grijehom sam uronio i zbog toga čovjek treba i sam pokazati spremnost da se želi toga tereta osloboditi. Sloboda pak nije kompromis između grešnog čovjeka i Božjeg milosrđa. Izlaz iz grijeha ne može biti plići od dubine pada u njega. No izlaz je moguć.
Bog je čovjeku pružio ruku spasenja, koju čovjek treba prihvatiti čvrsto, beskompromisno i predati se snazi Spasitelja. Svaki drugi pokušaj, pri čemu se Spasitelja nastoji uvući u svijet vlastitih ciljeva, rezultira samo produžavanjem agonije nametnute grijehom. Spasenje nadilazi okvire nacionalnog, političkog ili geostrateškog, jer je svim takvim okvirima zajednička želja da se vlada drugim ljudima. Nazarećaninu su njegovi sunarodnjaci nudili sličnu ulogu. Opijeni snagom Saveza s Bogom, Boga su htjeli učiniti svojim alatom. Isus odbija prihvatiti takvu ulogu pa su ga se odrekli. Oni čekaju Mesiju po svojoj mjeri, još uvijek.
Ruku spasenja - uskrslu, nisu ipak odbili svi i Duh novoga života počeo je kolati žilama ljudskog tijela. Ozdravljenje od zla podiže palog čovjeka, ali traži i dosljednost u predanju. Nespremnost pak da se Božja ruka spasenja prihvati u potpunom predanju nije nestala ni u kršćanstvu. Posljedice toga bile su dalekosežne i razorne, ali je kršćanstvo usprkos tome opstalo. Poučeno da Božje ciljeve ne određuje čovjek .
Spasenje koje donosi Uskrsli zahvaća čovjeka kao cjelovito biće, sazdano od svih ljudskih jedinki rođenih do ovog trenutka. Proces započinje u odnosu duše i tijela svakog otvorenog spasenju. Nakon rođenja iz tijela čovjek se treba ponovno roditi iz Duha (Iv 3). Duh osobu koja ga prihvati u dosljednom predanju vraća u zdravu ravnotežu, u kojoj tijelo daje duši “vidljivost”, ali ga ne veže uz vlastitu prolaznost. Takav uravnotežen čovjek stvara i posve nove strukture cjelokupnog ljudskog društva. Strukture koje poprimaju oblik tijela prožetog jednim Duhom.
Iz perspektive društva palog čovjeka, izgrađenog na paradigmi kula, kako onih davnih babilonskih tako i ovih sadašnjih globalizacijskih, ne može se ni zamisliti što donosi takav novi svijet. No, svakako, to više nije društvo razmrvljeno lažima, nasiljem i strahom. Društvo u kojem je izgubljena sigurnost blizine Božje zamijenjena iluzijom da se to može nadoknaditi oružjem. O kakvoj je dakle promjeni riječ i kroz kakav se proces u čovječanstvu to moći prepoznati?
Zasigurno, to nije revolucionarni projekt. Puno bliža bila bi usporedba iz evolucijskog zbivanja. Na tragu onoga iskustva kada čovjek nakon neuspješnog mentalnog truda da dosegne određenu spoznaju u jednom trenutku stane i odustane i onda kasnije u relaksiranosti postane jednostavno svjestan spoznaje koju prije trudom nije uspio doseći. Točnije, uoči mentalnu relaksiranost nasuprot forsirane fokusiranosti kao alternativni put do spoznaja. Štoviše, u tom putu prepozna novu paradigmu vlastite evolucije. Ne truditi se uzimati, nego u otvorenosti prihvaćati. Prihvaćanje, naime, uključuje i povezanost s onim od koga se prima, dok kod uzimanja sve što se stječe isključuje onog od kog se uzima.
Davno su se u evoluciji čovjeku otvorile oči i prestrašile ga spoznatog (Post 3). Otvoriti pak oči na ovaj način isključuje strah, jer spoznato nosi u sebi i povezanost s Izvorom spoznatog.
Ako je otvaranje očiju s popratnim strahom značajka rađanja iz tijela, onda je ovo otvaranje očiju značajka rađanja iz Duha.
Jednom kada nasilan čovjek na izmaku svojih snaga zapne o plafon vlastitog propinjanja i klone umoran i izranjen od sebe takvog... otvorit će mu se oči.
I ništa više neće biti isto!
Bog čovjeka ne sili na promjene na koje čovjek nije spreman. Sila i nasilje su stvarnost u koje je čovjek grijehom sam uronio i zbog toga čovjek treba i sam pokazati spremnost da se želi toga tereta osloboditi. Sloboda pak nije kompromis između grešnog čovjeka i Božjeg milosrđa. Izlaz iz grijeha ne može biti plići od dubine pada u njega. No izlaz je moguć.
Bog je čovjeku pružio ruku spasenja, koju čovjek treba prihvatiti čvrsto, beskompromisno i predati se snazi Spasitelja. Svaki drugi pokušaj, pri čemu se Spasitelja nastoji uvući u svijet vlastitih ciljeva, rezultira samo produžavanjem agonije nametnute grijehom. Spasenje nadilazi okvire nacionalnog, političkog ili geostrateškog, jer je svim takvim okvirima zajednička želja da se vlada drugim ljudima. Nazarećaninu su njegovi sunarodnjaci nudili sličnu ulogu. Opijeni snagom Saveza s Bogom, Boga su htjeli učiniti svojim alatom. Isus odbija prihvatiti takvu ulogu pa su ga se odrekli. Oni čekaju Mesiju po svojoj mjeri, još uvijek.
Ruku spasenja - uskrslu, nisu ipak odbili svi i Duh novoga života počeo je kolati žilama ljudskog tijela. Ozdravljenje od zla podiže palog čovjeka, ali traži i dosljednost u predanju. Nespremnost pak da se Božja ruka spasenja prihvati u potpunom predanju nije nestala ni u kršćanstvu. Posljedice toga bile su dalekosežne i razorne, ali je kršćanstvo usprkos tome opstalo. Poučeno da Božje ciljeve ne određuje čovjek .
Spasenje koje donosi Uskrsli zahvaća čovjeka kao cjelovito biće, sazdano od svih ljudskih jedinki rođenih do ovog trenutka. Proces započinje u odnosu duše i tijela svakog otvorenog spasenju. Nakon rođenja iz tijela čovjek se treba ponovno roditi iz Duha (Iv 3). Duh osobu koja ga prihvati u dosljednom predanju vraća u zdravu ravnotežu, u kojoj tijelo daje duši “vidljivost”, ali ga ne veže uz vlastitu prolaznost. Takav uravnotežen čovjek stvara i posve nove strukture cjelokupnog ljudskog društva. Strukture koje poprimaju oblik tijela prožetog jednim Duhom.
Iz perspektive društva palog čovjeka, izgrađenog na paradigmi kula, kako onih davnih babilonskih tako i ovih sadašnjih globalizacijskih, ne može se ni zamisliti što donosi takav novi svijet. No, svakako, to više nije društvo razmrvljeno lažima, nasiljem i strahom. Društvo u kojem je izgubljena sigurnost blizine Božje zamijenjena iluzijom da se to može nadoknaditi oružjem. O kakvoj je dakle promjeni riječ i kroz kakav se proces u čovječanstvu to moći prepoznati?
Zasigurno, to nije revolucionarni projekt. Puno bliža bila bi usporedba iz evolucijskog zbivanja. Na tragu onoga iskustva kada čovjek nakon neuspješnog mentalnog truda da dosegne određenu spoznaju u jednom trenutku stane i odustane i onda kasnije u relaksiranosti postane jednostavno svjestan spoznaje koju prije trudom nije uspio doseći. Točnije, uoči mentalnu relaksiranost nasuprot forsirane fokusiranosti kao alternativni put do spoznaja. Štoviše, u tom putu prepozna novu paradigmu vlastite evolucije. Ne truditi se uzimati, nego u otvorenosti prihvaćati. Prihvaćanje, naime, uključuje i povezanost s onim od koga se prima, dok kod uzimanja sve što se stječe isključuje onog od kog se uzima.
Davno su se u evoluciji čovjeku otvorile oči i prestrašile ga spoznatog (Post 3). Otvoriti pak oči na ovaj način isključuje strah, jer spoznato nosi u sebi i povezanost s Izvorom spoznatog.
Ako je otvaranje očiju s popratnim strahom značajka rađanja iz tijela, onda je ovo otvaranje očiju značajka rađanja iz Duha.
Jednom kada nasilan čovjek na izmaku svojih snaga zapne o plafon vlastitog propinjanja i klone umoran i izranjen od sebe takvog... otvorit će mu se oči.
I ništa više neće biti isto!
Miroslav Cilar
Ispišite stranicu:
