Nataša Čurić: Je li teže pasti prvi ili treći put?
Je li teže pasti prvi ili treći put?
Prateći križni put našega Gospodina Isusa Krista i promatrajući posebno treću postaju križnoga puta, razmišljamo o Kristovu padu s kojim možemo istinski suosjećati jedino kroz vlastite padove. Pitanje koje se pritom može nametnuti jest: je li teže pasti prvi ili treći put?
Prvi pad dolazi iznenada. Dogodi se šok. Pad jest bolan, ali nada u ustanak još je velika. Odlučnost da se to više neće ponoviti snažna je, a osjećaj poniženja pretvara se u otpor. Prvi pad ostaje iznimka i čovjek se sa sigurnošću oslanja na vlastitu snagu. Čvrsto odlučuje da više neće padati.
No vrlo brzo pada opet. I opet.
Treći put situacija je već drukčija. Iza čovjeka su dva pada i dvije čvrste odluke koje su se pokazale kao promašaji. Sumnja u sebe sad već postaje opravdana, um je nestabilan i gazi sigurno u paniku, a spremnost za ustajanje slabi. U srcu se otvara novo, dotad neistraženo, područje koje nazivamo: korak do očaja. Pad sada više nije iznimka, nego prijeti postati pravilo. Upravo zato treći pad pogađa dublje, ne samo tijelo ili ego, nego identitet.
Isusov križ bio je pretežak. On zbog iznemoglosti i muke pada prvi, drugi i treći put. Križ je simbol skupnosti naših grijeha koje je uzeo na sebe. Grijesi su preteški, a ljudsko tijelo slabo. Kristov pad nije moralni pad, ali jest stvarni ulazak u iskustvo ljudske slabosti. Time pokazuje da Bog ne stoji izvan ljudske nemoći, nego u nju ulazi.
U vlastitim padovima čovjek prije ili poslije odbacuje iluziju kontrole i samodostatnosti. Prije pada čini se da postoji mnoštvo izbora i mogućnosti i da možemo birati toliko toga. No kada je čovjek na dnu, izbor postaje gotovo crno-bijel. Može odabrati očaj (koji priznaje poraz vlastitih snaga i ostaje zatvoren u njemu) ili nadu (koja također priznaje poraz vlastitih snaga, ali se predaje Bogu).
Nada tako niče iz ruševina samoobmane i preobražava pad u mjesto susreta s Bogom. Čini se, iz iskustva, da je za tu spoznaju ipak potrebno više od jednog pada.
Zahvaljujući utjelovljenju i padovima pod križem Krist zna koliko je teško biti čovjek i nositi težinu ljudskoga srca i njegovih nezasitnih želja. Čovjek zato ne treba prikrivati niti opravdavati svoje padove, nego ih priznati. Isus ovdje ne broji naše padove, nego ustanke. Dok postoji volja ustati i dok postoji Božja milost, ništa nije trajno izgubljeno. Krist nije ograničio broj naših pokušaja, zato ih ne trebamo ni mi sami sebi ograničiti. Potpuni gubitak u trenutku može postati dobitak- bliskost s Bogom.
Čovjekovo dno zato postaje prava čovjekova i kršćanska perspektiva u kojoj se Božje utjelovljenje očituje kao milost koja nadilazi ljudsku slabost. Zato ovdje možemo razumno i opravdano tvrditi da je treći padi teži i snažiji jer upravo on otvara najdublju mogućnost susreta s Bogom.
Zato čovjek može pasti i neograničen broj puta. Bitno je samo da ustane jednom više.
Dok ima vremena.
Prateći križni put našega Gospodina Isusa Krista i promatrajući posebno treću postaju križnoga puta, razmišljamo o Kristovu padu s kojim možemo istinski suosjećati jedino kroz vlastite padove. Pitanje koje se pritom može nametnuti jest: je li teže pasti prvi ili treći put?
Prvi pad dolazi iznenada. Dogodi se šok. Pad jest bolan, ali nada u ustanak još je velika. Odlučnost da se to više neće ponoviti snažna je, a osjećaj poniženja pretvara se u otpor. Prvi pad ostaje iznimka i čovjek se sa sigurnošću oslanja na vlastitu snagu. Čvrsto odlučuje da više neće padati.
No vrlo brzo pada opet. I opet.
Treći put situacija je već drukčija. Iza čovjeka su dva pada i dvije čvrste odluke koje su se pokazale kao promašaji. Sumnja u sebe sad već postaje opravdana, um je nestabilan i gazi sigurno u paniku, a spremnost za ustajanje slabi. U srcu se otvara novo, dotad neistraženo, područje koje nazivamo: korak do očaja. Pad sada više nije iznimka, nego prijeti postati pravilo. Upravo zato treći pad pogađa dublje, ne samo tijelo ili ego, nego identitet.
Isusov križ bio je pretežak. On zbog iznemoglosti i muke pada prvi, drugi i treći put. Križ je simbol skupnosti naših grijeha koje je uzeo na sebe. Grijesi su preteški, a ljudsko tijelo slabo. Kristov pad nije moralni pad, ali jest stvarni ulazak u iskustvo ljudske slabosti. Time pokazuje da Bog ne stoji izvan ljudske nemoći, nego u nju ulazi.
U vlastitim padovima čovjek prije ili poslije odbacuje iluziju kontrole i samodostatnosti. Prije pada čini se da postoji mnoštvo izbora i mogućnosti i da možemo birati toliko toga. No kada je čovjek na dnu, izbor postaje gotovo crno-bijel. Može odabrati očaj (koji priznaje poraz vlastitih snaga i ostaje zatvoren u njemu) ili nadu (koja također priznaje poraz vlastitih snaga, ali se predaje Bogu).
Nada tako niče iz ruševina samoobmane i preobražava pad u mjesto susreta s Bogom. Čini se, iz iskustva, da je za tu spoznaju ipak potrebno više od jednog pada.
Zahvaljujući utjelovljenju i padovima pod križem Krist zna koliko je teško biti čovjek i nositi težinu ljudskoga srca i njegovih nezasitnih želja. Čovjek zato ne treba prikrivati niti opravdavati svoje padove, nego ih priznati. Isus ovdje ne broji naše padove, nego ustanke. Dok postoji volja ustati i dok postoji Božja milost, ništa nije trajno izgubljeno. Krist nije ograničio broj naših pokušaja, zato ih ne trebamo ni mi sami sebi ograničiti. Potpuni gubitak u trenutku može postati dobitak- bliskost s Bogom.
Čovjekovo dno zato postaje prava čovjekova i kršćanska perspektiva u kojoj se Božje utjelovljenje očituje kao milost koja nadilazi ljudsku slabost. Zato ovdje možemo razumno i opravdano tvrditi da je treći padi teži i snažiji jer upravo on otvara najdublju mogućnost susreta s Bogom.
Zato čovjek može pasti i neograničen broj puta. Bitno je samo da ustane jednom više.
Dok ima vremena.
Mom prijatelju i malom bratu.
Nataša Čurić
Ispišite stranicu:
