Intervju s dr. Odilonom Singboom

»Unatoč svemu živimo u predivnom povijesnom vremenu«

 

Razgovarala: s. Valentina Mandarić, intervju objavljen u časopisu Lađa 1/2024

 

Već je uobičajeno govoriti o složenom društvu i o promjeni epohe, kako to često ističe papa Franjo. Suvremeno društvo je obilježeno pluralizmom, sekularizmom, multikulturalizmom, tehnološkim i digitalnim razvojem čije je dosege sve teže predvidjeti. U isto vrijeme, u čovjekovim razmišljanjima, ponašanjima i stavovima sve su prisutnije moralne dvojbe. Granica između dobra i zla, istine i laži, lijepog i ružnoga, moralnog i nemoralnog, vrjednote i nevrjednote gotovo da je nevidljiva.

Čovjek gubi jasan moralni smjerokaz u razlučivanju i vrjednovanju životnih situacija i društvenih fenomena, u zauzimanju stavova, osobito o društvenim fenomenima koji zadiru u antropološku i moralnu dimenziju. Mogli bismo reći reći da su moralne dvojbe naši svakodnevni suputnici. 

O moralnim dvojbama u suvremenom društvu razgovaramo s doc. dr. sc. Odilonom Singboom, profesorom na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.

 

U posljednje vrijeme sve više se ističe da je moralna kriza sinonim za suvremeno društvo u cjelini. Možete li izdvojiti ona životna i društvena područja u kojima su ipak moralne dvojbe najdublje ukorijenjene? 

 

Pokušajmo na početku biti optimistični i recimo da grčki pojam krisis, između ostalog, označava sposobnost razlikovanja, odlučivanja, odnosno glagol krinein znači prosuditi, proniknuti, razlučiti. Govoriti o moralnoj krizi znači da smo svjesni da se nešto neuobičajeno događa s našim društvom koje nas poziva na razlučivanje i na odlučivanje o onome što želimo od sebe. Polazeći od toga, može se reći da smo razvojem tehnologija suočeni s raznim krizama, a najviše antropološkim jer je čovjekova vrijednost, odnosno dostojanstvo nisko palo. Naime, na čovjeka se najviše gleda iz perspektive tehničke učinkovitosti, a manje se cijeni njegova intrinzična vrijednost. 

Zbog određenoga determinističkog mentaliteta u razumijevanju tehnološkog razvoja velika je suvremena tendencija koja misli da su svi egzistencijalni problemi rješivi pomoću tehnologija. Na taj način je čovjek – od malih nogu, kako se kaže – izložen tom utjecaju, a posljedica je tehnološki autizam, o kojem govori papa Franjo, jer smo otrgnuti od realnosti života, bježimo u zamjenska sredstva za ispunjen život, a rezultat je obično povećana otuđenost i teško stanje tjeskobe i nezadovoljstva. 

Upravo se u tome nalazi jedan od izvora suvremene moralne krize: jer se udaljujemo od Boga – izvora istinske sreće – udaljujemo se jedni od drugih. Ne smijemo zaboraviti da su preko medija sve glasniji pobornici raznih moralno degradirajućih ideologija koje idu za promjenom čovjeka onakvoga kako je od Boga dan. Posljedično, možemo sebe preoblikovati do nijekanja svoje izvornosti. A rezultat toga je redovito osjećaj izgubljenosti, neljubljenosti i besmislenog života.

 

U Vašoj novoj knjizi Poraz ljudskosti tematizirate vrlo aktualnu temu: rat i mir. Aktualni ratovi koji se vode u Ukrajini i na Bliskom istoku izazivaju različite stavove i moralne dvojbe o pitanju opravdanosti rata, a time onda i naoružanja, ratnih i mirnodobnih savezništava, prijetnje nuklearne katastrofe itd. Smijemo li kao vjernici podupirati općenito ratne sukobe i može li se uopće govoriti o pravednom ratu?

 

Danas je teško prihvatljiv pojam pravednoga rata. Jer zaista nijedan rat ne može biti pravedan, osobito u kontekstu nejasnoće između političkih interesa i diktatorskih ambicija pojedinih vođa. Ono što je svakako prihvatljivo je zakonita obrana u slučaju nepravedne agresije. Hrvatska ima iskustvo s tim i možemo razumijeti koliko je to bitno za obranu nepravedno napadnute zemlje. 

Izvan tog konteksta nespojivo je s vjericima da podupiru ratne sukobe jer bi se time grubo odrekli Isusove zapovijedi ljubavi koja obvezuje na mirotvorstvo. Poštovanje te zapovijedi nipošto ne znači naivan pacifizam koji bi bio ravnodušan pred nepravednom agresijom. Međutim, ta zapovijed potiče vjernike na zauzimanje da se svim mirotvornim sredstvima pokušava riješiti moguće sukobe. Tek nakon što su iscrpljena sva ta sredstva može se razmišljati o »nasilnim« sredstvima za okončanje sukoba. To je uvijek veliki izazov jer se upravo ovdje očituje raskorak između kršćanske mirovne etike i nekih dehumanizirajućih političkih ideologija.

 

Jedna od najpopularnijih riječi koja se koristiti u suvremenom društvu je riječ »umjetan«. Od umjetnih zuba došli smo do umjetne inteligencije. U tehnološkom razvoju umjetna inteligencija pronalazi široku primjenu: od najbanalnijih do najsloženijih funkcija. Kako gledate na razvoj umjetne inteligencije i koje su, prema Vama, moguće aporije – moralne dvojbe – glede njene primjene?

 

Ključni moralni izazov kada govorimo o umjetnoj inteligenciji je rađanje novoga antropološkog poimanja čovjeka koje ga stavlja u puku evolucijsku perspektivu kao jednu etapu razvoja. Čovjek je nedovšeno biće kojeg treba »klesati« ili pak nadilaziti pomoću tehnologija. Upravo ovdje umjetna inteligencija postaje ujedno pomoć, ali i konkurencija jer može biti inteligentnija od čovjeka. Razvidno je da se radi o redukcionističkom poimanju inteligencije, ali i o nijekanju čovjekove posebnosti. Posrijedi je uvjerenje da je čovjek tako ustrojen da može biti artikuliran pametnim strojevima. 

Ovdje ne postoje značajne i apsolutne razlike između tjelesnog postojanja i računalne simulacije, kibernetičkog mehanizma i biološkog organizma, teleologije robota i ljudskih ciljeva. Na taj način je sve podložno promjenama, nadogradnjama i popravcima. No čovjek ima ambivalentni položaj. S jedne strane je proizvođač svega, a s druge strane bi ga trebalo popraviti djelo njegovih ruku koje je, tobože, inteligentnije od njega. 

Shvaćamo da trebamo nanovo i u ovim okolnostima aktualizirati vrijednosti koje čine čovjeka odgovornim sustvarateljem. Kako sam pojam »umjetni« daje naslutiti da je riječ o proizvodnji, a ne o stvorenju, on kao takav ne može zamijeniti čovjeka.

 

Što je s etičkom odgovornošću u području robotike? Postoji li ipak nešto u čemu najsavršeniji robot ne može zamijeniti ljudsku osobu?

 

Strogo gledano, pitanje odgovornosti na području robotike vraća nas i na pitanje spoznaje dobra i zla moralnog subjekta, jer samo moralni subjekt koji misli može samostalno, samosvjesno i slobodno razlikovati te dvije dimenzije moralnog čina. Takvo pitanje upravo nam pomaže promišljati ne o tome hoće li roboti ubiti čovjeka ili ne, hoće li zamijeniti ljudsku vrstu ili ne, već kako postupiti da pojmovi poput dobra i zla ostaju strogo ljudski pojmovi, te da nam filozofski i teološki narativ ne bude takav da nas robot zamjenjuje kao moralne subjekte. Kako bismo to izbjegli potrebno je preispitati (ne)svjesnu sakralizaciju tehnike, čije se funkcije sve više poistovjećuju s religijom, tajnovitošću ili pak teološkim pojmom spasenja. Kako bismo stavili robote izvan pitanja morala treba čovjeka vratiti njegovu izvoru, Bogu, i na taj ga način vratiti njemu samome. Roboti nam već sada na raznim područjima pomažu. Spomenimo samo područje biomedicine – brži su, precizniji i učinkovitiji od nas. Međutim, ostaje ljudski izum koji ostvaruje ljudske ciljeve, a ne vlastite. Odogovornost i dalje ostaje na čovjeku, a ne na hladnom stroju.

 

Tehnološki napredak je vrlo brz i teško je pratiti i predvidjeti njegove dosege. Procesi koji prethode nastajanju tehnoloških proizvoda redovito su nepoznati pa čovjek kasni s moralno-etičkim vrjednovanjima. Kakve to posljedice može izazvati?

 

Na početku svojeg pontifikata Ivan Pavao II. u enciklici Redemptor hominis, analizirajući razloge straha u suvremenom čovjeku, navodi da »razvitak suvremene tehnike, odnosno razvitak civilizacije kojom gospodari tehnika, zahtijeva razmjerni razvitak moralnog života i etike. Međutim, izgleda da taj moralni i etički razvitak stalno zaostaje« (br. 15). Gdje napredak nije nadahnut i vođen moralnim, etičkim i duhovnim vrjednotama za očekivati je da bude negativan ishod jer se čovjek oslanja na učinkovitost, na dobitak, na moć. Svaki put kada je ljudsko djelo nadahnuto učinkovitošću i dobitkom jedan dio ljudske vrste biva isključen i iskorištavan. Čovjek je instrumentaliziran i stavljen u logiku stroja. Vrijedi tako dugo dok odgovara zahtjevima tržišta kojim upravlja nekolicina moćnika. Takve posljedice su već vidljive i opipljive. Prema tome, nalazimo se već u vremenu koje poziva na redefiniranje onog što želimo od sebe kao vrste.

 

Vaše znanstveno i istraživačko područje je teološko-bioetičko vrjednovanje transhumanističke antropologije. Budući da čovjekova želja za unaprjeđivanjem vlastitog tijela i uma postaje sve prisutnija i konkretnija u tehnologiji, industriji, medicini i sl., koje su već sada vidljive moralne opasnosti čovjekovog nemirenja da bude slika Božja već teži biti autor vlastitog života? 

 

U središtu transhumanističke antropologije, odnosno ideologije, stoji pojam »poboljšanje«, i to na svim razinama pomoću tehnologija. Za mene je to plod određenoga unutarnjeg umora od onog što znači biti čovjek. U stanju tjeskobe i nezadovoljstva u koje ga je stavila tehnologija, čovjek želi pomoću nje sebe preoblikovati, s rizikom rastvaranja sebe. Zapravo se radi o krivom shvaćanju sebe kao neprocjenjivog bića. Iz tog stanja umora čovjek ulazi u logiku proizvodnje i, posljedično, zastarjelosti. Naime, dolazak nove generacije određenog proizvoda baca prethodnu generaciju u zastaru. Čovjekov je život promatran kao proizvod i time je čovjek osuđen na zastarjelost poput strojeva ili drugih tehnoloških predmeta. Razarajućom manipulacijom najavljen je nestanak čovjeka i dolazak postljudi. 

Uvjeren sam da čovjek nikada nije niti smije biti podložan transhumanističko-tehnološkoj logici koja rađa zastarjelošću. Upravo njegova stvorenost na sliku Božju ističe uzvišenost dostojanstva koje mu je dao Bog. No čovjek ima slobodu odricanja od toga. A to je put kojim sada ide pretvarajući tehnologiju u zamjenu za Boga, iz čega može dobiti samo prividno ispunjenje.

 

Ne možemo ne spomenuti problem razvoja i primjene genetičke tehnologije. Prema Vašim uvidima, analizama i prosudbama, koji se oblici ugroze ljudskog života od njegovog začeća do prirodne smrti najviše promiču? 

 

Treba reći da su sredstva kojima transhumanisti žele ostvariti svoje ambicije besmrtnog čovjeka tzv. konvergentne tehnologije NBIC – nanotehnologija, biotehnologija, informatika, kognitivne znanosti. Preciznije, kod biotehnologije je jedan od novijih alata tzv. CRISPR-Cas9, poznat kao molekularne škare ili nanoškare. Riječ je o minijaturnom alatu koji može intervenirati u ljudski organizam s ciljem da odreže i zamjenjuje mogući bolesni gen. Takva intervencija koja može služiti za poboljšanje zdravstvenog stanja čovjeka ujedno nosi opasnost pogubne promjene u ljudskom genomu i, posljedično, razvoja eugenike, tj. eliminiranja »nepoželjnih« ljudi zbog određenog hendikepa. 

S druge strane, sama mogućnost dubinske preimplantacijske dijagnostike u trenutku začeća nije uvijek u službi liječenja određene anomalije koju dijete nosi, nego služi kao sredstvo za njegovo eliminiranje. Spomenimo i da je Francuska nedavno i (ne)slavno postala prva zemlja koja je u Ustav uvela pobačaj, a to znači da, neovisno o zdravstvenom stanju djeteta u majčinoj utrobi, ako se majka odluči za pobačaj liječnik joj to mora brznim biomedicinsko-tehničkim zahvatom omogućiti, pri čemu je nebitno liječnikovo pravo na priziv savjesti. To je država koja postaje groblje za vlastitu djecu. A to znači da će nju uskoro preuzeti stranci otvoreni za život. Ako dodamo mentalitet učinkovitosti koji vlada u razvijenim društvima, stariji ljudi nisu više poželjni, a njihova mudrost i iskustvo irelevantni su za tehnokratsko društvo. Kako god se, dakle, okrenemo razvoj više stvara ili povećava sredstva za dehumanizaciju negoli za humanizaciju društva. 

Uzmimo još banalnije iskustvo korištenja običnog mobilnog uređaja ili drugih ekrana. Oni nas čine više surferima – ljudima površine, nego roniocima – ljudima dubine sa sposobnošću dubljeg promišljanja. Već na toj razini vidimo posljedice i ugroze ljudskog uma.

 

Glede moralnih dvojba spomenula bih jedan primjer. U razgovoru s mladima doživjela sam da oni stav Crkve o eutanaziji tumače kao nedostatak empatije i nerazumijevanje za ljudsku patnju. Na koji način biste Vi doveli u pitanje ili osporili ovakav stav mladih prema eutanaziji? I koje su stvarne posljedice posthumanizma, osobito pod vidom čovjekova nemirenja s bolešću, starenjem i smrću?

 

Upravo takav stav mladih potvrđuje ono što sam govorio do sada, a to je da smo uronjeni u logiku učinkovitosti i neosjetljivosti za život. S tom logikom mladi su već duboko zakoračili u mentalitet socijalne eutanazije, tj. uvjerenja da su osobe s dugoročnim bolestima ili ranjivostima financijski teret državi, bolničkom sustavu, pa i vlastitoj rodbini. Prema tome, empatija bi bila u tome da im se okonča bol. No i tu se vrijednost ljudskog života svodi na njegovu instrumentalnu dimenziju, tj. na sredstvo za ostvarenje određenih ciljeva. Kada to sredstvo više nije učinkovito, onda bolje da takav život nestane. 

Kao odgovor na to imamo transhumanizam koji svaki oblik ranjivosti, bolesti ili pak sam proces starenja smatra jasnim znakovima nehumanosti. Stoga stvaranjem poshumanih, snažnih ljudi neće biti više bolesti i živjet ćemo vječno. Međutim, ne vjerujem u takav oblik dugovječnosti jer će sigurno biti ispunjen besmislom. 

Istinska empatija je ona koja prihvaća ranjivost kao konstitutivnu stvarnost naše naravi, smrt kao dio života, a život kao dar kojim ne možemo gospodariti. Naša sposobnost da budemo uz čovjeka i onda kada je teško, kada prolazi teške bolove, znak je istinske humanosti. Sve što ide protiv toga, tj. sve što ide prema eliminiranju čovjeka jer pati promašaj je naše ljudskosti.

 

Papa Franjo snažno promiče promjenu mentaliteta i poziva na obraćenje u odnosu na stvoreni svijet. Među vjernicima može se čuti osporavanje prioriteta ekoloških tema. Papa Benedikt XVI. je upozoravao na »ranjeni prirodni okoliš« kojemu je čovjek ranu zadao svojim neodgovornim ponašanjem. Smatrate li da je odnos prema prirodi (svemu stvorenom) važno moralno i teološko pitanje i koje su moralne dvojbe u tome prisutne?

 

Danas se dosta govori o One Health paradigmi, kojom se želi istaknuti da su ljudska, životinjska i biljna vrsta povezane te da su međuovisnosti. Nema, dakle, promjene u jednoj vrsti koja ne bi (ne)izravno utjecala na drugu. Ovakav pristup jednog, jedinstvenog i planetarnog zdravlja želi upravo objediniti sva područja suodnosa među raznim životnim oblicima na Zemlji kako bi smanjio krize – ekološke i zdravstvene. Međutim, tu vreba opasnost da govorimo o raznim krizama, a da pritom nemamo čvrst teološki temelj koji nam može pomoći za cjelovit pristup. 

Teološki temelj znači polaziti od Stvoriteljeva nauma koji je sve povjerio čovjeku da djeluje kao odgovoran suradnik, a ne kao zlostavljač. Vrlo je važna svijest o tome, inače će svaka borba oko ekološke krize ostati opet antropocentrička, interesna, uvjetovana borba, a ne nešto što proizlazi i duboke čovjekove svijesti da nije stvoritelj, nego čuvar. Ovo je eminentno moralno i teološko pitanje koje se može ispravno riješiti ako se polazi od Stvoritelja. Moralne dvojbe se pojavljuju kada mnogi moćnici s jedne strane deklarativno podržavaju razne mjere, a s druge strane proizvode sadržaje koji dodatno produbljuju krize. Dokle god je čovjek u središtu sa svojim interesima, a ne Bog, dotle će borba protiv ekološke, ali i drugih kriza biti samo puki aktivizam.

 

Hrvatsko društvo se mijenja i vjerujem da ste i Vi sami svjedok koliko se promijenilo otkad ste došli ovdje studirati pa do danas! Mnogi kažu da je naše društvo u kratkom vremenskom razdoblju dobilo predznak »multi«.Sve je više ljudi koji dolaze u Hrvatsku živjeti i raditi, kraće ili duže boraviti. Doseljenici, osobito brojni radnici koji dolaze izvan Europe, iz drugačijega kulturnog i religijskog konteksta, ozbiljan su ispit za društvo u cjelini, osobito za Crkvu i njezino djelovanje. Zamjećujete li određene »moralne slabosti« i nekršćanske stavove i ponašanja prema njima? Može li se i u ovom području govoriti o »porazu ljudskosti«?

 

Ne bih još u ovom slučaju govorio o porazu ljudskosti jer se nalazimo u jednom procesu u kojem se pojavljuju tek izolirani negativni slučajevi. Tako da ne bi bilo pošteno odmah generalizirati. Treba svakako ozbiljno uzeti u obzir specifičnost Hrvatske kao države koja nije nikada bila kolonizator pa je do sada djelovala kao homogeno društvo. Promjene s kojima se suočava s razlogom izazivaju određeni šok i zbunjenost. Hrvatska ima iskustvo »multi« uglavnom ljeti kada dođu turisti, ali sada treba prihvatiti da pomalo postaje zemlja koja nije više samo za rođene Hrvate. Razlog nam je jasan. U mnogim slučajevima riječ je o ekonomskim migrantima koji rade već na mnogim područjima društvenog života gdje nema dovoljno radne snage. Koliko god to mnogima teško palo, to je realnost globalnoga gibanja. 

No javna politika treba svakako paziti na sljedeće: prvo, kako pravedno integrirati te ljude da ne budu građani drugog reda, tj. da ne budu potplaćeni jer će u tom slučaju kad-tad biti oaze društvenih napetosti. Drugo, treba uvijek imati na umu ovo pitanje: kako primiti drugog i drugačijeg, a da ne izgubimo sebe. 

Ovo je pitanje ključno iz više razloga. Istaknimo samo dva. Najprije, tko god ulazi u određenu zemlju mora poštovati tradiciju i običaje te zemlje, a ne u ime slobode nametati neku svoju logiku. Inače ćemo opet upasti u zamku diktature manjine, a domaći će biti ugroženi u vlastitoj zemlji. Drugo, onaj koji ulazi u zemlju mora svojim radom doprinijeti boljitku te zemlje, a ne pretvoriti sebe u socijalni slučaj na teret države i poreznih obveznika. Dok imamo obvezu prihvatiti druge, dotle trebamo imati na umu ove izazove da se ne bi dogodila povreda dostojanstva čovjeka ni s jedne strane, tj. sa strane onoga tko ulazi u »tuđu« ni onoga tko prima drugoga.

 

Na kraju, možete li nam uputiti pokoji pastoralni savjet ili poticaj kako se nositi s novim antropološko-tehnološkim trendovima stvaranja koncepta »novog čovjeka« koji je u suprotnosti s biblijskom slikom čovjeka i Božjim konačnim naumom koji ima s čovjekom.

 

Na znanstvenoj sceni se s vremena na vrijeme pojavljuju ideologije koje su plod čovjekovog osjećaja moći i uvjerenja da ne treba Boga. No redovito one nestaju jer čovjek shvaća njihovu ispraznost. Posebnost ovog vremena je u tome što tehnologija eksponencijalno raste, a neka obećanja se konkretno ostvaruju na raznim područjima. Treba svakako podržati sve što je u službi čovjeka, a budnim okom pratiti ono što nas može raščovječiti. Tehnologija mora biti u službi čovjeka, a ne čovjek u službi tehnologije. U tom smislu dobro je stvarati krugove razgovora i rasprave o ovim temama iz raznih perspektiva i disciplina. Nije rješenje u zatvaranju u nekom svojem neprovjerenom uvjerenju, već u otvorenom dijalogu s drugima kako bismo razabrali ono dobro i odbacili ono loše. Dakako da treba nositi svijest da odbacivanje Boga ili oblikovanje čovjeka bez Boga nikako ne može donijeti dobro. 

Na kraju, treba nositi svijest da, unatoč svemu, živimo u predivnom povijesnom vremenu. U tom duhu blagodat je živjeti baš u ovom vremenu i ne treba izgubiti iz vida činjenicu da, svemu unatoč, Bog vodi svijet.