Intervju s prof. Slavkom Sliškovićem

Razgovarala: prof. dr. sc. Blaženka s. Valentina Mandarić, objavljeno u časopisu Lađa 4/2023

Razgovaramo s prof. dr. sc. Slavkom Sliškovićem, profesorom crkvene povijesti na istoimenoj Katedri na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu o važnosti čuvanja, njegovanja i promicanja povijesne, kulturne i kršćanske baštine u hrvatskom narodu. Osobit naglasak je na kulturnoj, kršćanskoj i tradicijskoj baštini u vrijeme došašća i Božića. Svjedoci smo da pod pritiscima komercionalizacije, profita i globalnih utjecaja kršćanski i tradicijski božićni običaji, simboli i obredi blijede i na njihovo mjesto dolaze neki drugi, koji ne dijele kršćanski, kulturni i povijesni europski ni hrvatski kontekst, dok zahvaljujući upravo stoljetnoj simbiozi povijesti, kulture i religije svaki narod ima svoju kulturnu, duhovnu i religioznu tradiciju.

Koji su najvažniji učinci odnosa povijesti i kulture? Možemo li reći da su pojedini povijesni događaji bili svojevrsni pokretači stvaranja kulture i tradicije?

Polazeći od drugog dijela pitanja referirat ću se na fra Andriju Kačića Miošića koji, pišući »bratu štiocu« u svojem Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga, naglašava: »Gosp. Bog dao je našemu narodu tako pamet naravnu, da ono, što drugi narodi uzdrže u knjigam, oni uzdrže u pameti pivajući na sobetim, dernecim i po svim mistim, kuda putuju, pisme svoji kralja, bana, vitezova i vrsni junaka, koje premda nisu posve istinite, ništa ne manje ima svaka dobar temelj od istine«. I doista, u izvoru svake tradicije nalazi se konkretan »temelj od istine« koji se u skladu s imenom predaje i prenosi novim naraštajima uz otvorenost za prilagođavanje konkretnim okolnostima. Vremenom se nerijetko tome doda niz mitologema prema potrebama trenutka, a oni mogu biti poprilično udaljeni od »temelja od istine«. No i oni su bitni za oblikovanje kulture i tradicije u smislu nutarnje homogenizacije ili vanjskog distanciranja, ali su opasni ako im se ne pristupa povijesno-kritički.

Slično se može dogoditi i s povijesnim događajem rođenja Isusa iz Nazareta kao pokretača nove kulture i tradicije. On je za kršćane »temelj od istine«, ali je s vremenom postao opterećen nizom mitologema pa je stoga i kršćanskoj kulturi i tradiciji potrebno pristupati na jedak način. U tom je smislu povijest važna kao znanost koja neprestano preispituje samu sebe i svoje temelje, svoje postavke te kvalitetu i razinu znanja do kojega dolazi, a time pomaže i čovjeku da se kroz spoznaju dinamičnosti njezina napretka propituje o svojoj prirodi, vrijednostima koje ga motiviraju i idejama koje ga nadahnjuju. Tako iz percepcije prošlosti proširuje dimenziju sadašnjosti i olakšava kontinuitet prema budućnosti.

Gdje vidite mogućnost susretišta povijesnih, tradicijskih i kršćanskih sadržaja, obreda i simbola sa suvremenim kulturnim trendovima?

Čini se da je ovo pitanje posljedica nove stvarnosti u kojoj kršćanstvo postaje manjinskim u općem društvenom kontekstu. Ovaj vid novosti povezan je s našim spontanim eurocentrizmom pa nas je donekle iznenadio. Isusova poruka dugo je poistovjećivana s religijom jednoga dijela čovječanstva te se, unatoč njezinu pozivu za univerzalnošću, našla oblikovana integracijom u kulturu čiji regionalni karakter danas jasno uočavamo. U nekadašnjim »kršćanskim« zemljama kultura je zadržala nešto od ove tradicije, ali očito više ne doživljava kršćanstvo kao jednu od svojih privilegiranih sastavnica. Usto, pluralizam religija na nekada ekskluzivno kršćanskom prostoru sada zahtijeva prisutnost kršćana u društvu na značajno drugačiji i po svoj prilici trajan način u koegzistenciji s drugim sličnim zajednicama.

Stoga se Crkva nalazi pred izazovom da olabavi spone koje je vezuju za oblik kršćanstva naslijeđen inkulturacijom u antičkoj i srednjovjekovnoj prošlosti, kako bi se mogli dopustiti drugi modaliteti inkulturacije Evanđelja, uključujući i u suvremenost. Potrebno je osvijestiti da baština prošlosti nije jedini legitimni način ostajanja vjernima Radosnoj vijesti Isusa iz Nazareta. Otpor prema evanđeoskoj poruci često je uzrokovan kulturnim jazom između postojećeg oblika kršćanstva i drugih velikih svjetskih kultura koje se također žele u svjetlu evanđelja suočavati sa svojim specifičnim izazovima te kršćanski sadržaj ugraditi u bogatstvo vlastitog simbolizma i tradicije.

Mislim da je dolazak prvoga pape koji nije s prostora nekadašnjega Rimskoga Carstva, i to točno 1700. godina nakon »pokrštenja države« ili »podržavljenja Crkve«, plod Duha Svetoga kako bi kršćansku poruku usmjerio upravo u ovom pravcu. On se, za razliku od svojih prethodnika, ne obraća jednoj kulturi, državi ili narodu, nego pojedincu kojemu predlaže Evanđelje kao ponudu spasenja. Tako poučava da se pripadnost Crkvi temelji na slobodnom prihvaćanju, pa nije etnička ili sociološka činjenica nego je ponuda svakom ljudskom biću, bez obzira na njegovu kulturu. Na taj način evanđeoskoj poruci iznova daje njezin univerzalni i svevremenski karakter.

Blagdan Kristova rođenja – Božić – ima svoju povijesnu, religijsku i kulturnu pozadinu. Kako biste ukratko čitateljima predočili povijesni kontekst Isusova rođenja?

Sveti Pavao u Poslanici Galaćanima kaže da u »punini vremena odasla Bog sina svoga: od žene bi rođen« (Gal 4,4). »Punina vremena« izrazito je teološka referenca te se više odnosi na Božju odluku nego na povijesno-kulturni kontekst u kojem se dogodilo utjelovljenje. Ipak, evanđeoska izvješća govore također o povijesnim činjenicama i okružju koji nam ukazuju da je svijet bio spreman dočekati svoga Spasitelja. Rim je dominirao starim svijetom. Pax Romana, kao najduže razdoblje globalnog mira u zapadnoj povijesti, pridonosio je stabilnosti društva i materijalnom prosperitetu čovječanstva. Sigurnost putovanja, dobro raspoređene prometnice, relativna vjerska tolerancija te zavidan društveni i javni red pridonijeli su političkoj, društvenoj i gospodarskoj stabilnosti. S druge strane, napredak i materijalni prosperitet doveli su do duhovne opskurnosti i moralnog posrtanja, što će kod prvih kršćana stvoriti sliku Rima kao »velike bludnice«, a njegova cara kao »zvijeri«.

U tom je kontekstu smještena i Isusova domovina. Prostor je to nedaleko od dodirnih točaka Azije i Afrike, između Mediterana i pustinje, te susretište civilizacija Mezopotamije, Egipta, Grčke i Rima. Zbog toga je bio obilježen pluralnošću naroda i jezika. U sinagogama se Sveto pismo čitalo na hebrejskom jeziku, stanovništvo je uglavnom govorilo aramejskim i grčkim, a rimska je vlast koristila latinski jezik. Da bi umirili otpor Židova, Rimljani nisu direktno vladali ovim područjem nego su ga davali na upravu lokalnim obiteljima, kao što je slučaj s Herodom i njegovim nasljednicima, dok je znak rimske vlasti bio upravitelj. Nema ni jedinstvenoga administrativno-političkog entiteta nego je podijeljen u više oblasti koje se nerijetko spominju u evanđeljima: Samarija, Judeja, Idumeja, Pereja, Galileja i Dekapolis. Za vjerska pitanja bio je zadužen Sinedrij, ali je unutar židovstva postojalo više sljedbi – poput saduceja, farizeja, zelota i esena.

Tako je kršćanstvo bilo pozvano popuniti onu duhovnu i moralnu prazninu te ujediniti vjerske, socijalne, nacionalne i jezične podjele nudeći ideal društva u kojemu »nema više: Židov – Grk Nema više: rob – slobodnjak! Nema više muško – žensko!« nego su svi »Jedan u Kristu Isusu« (Gal 3,29).

Kada i zašto je Božić postao sveopći, rekli bismo svjetski blagdan?

Teološki gledano on ne može biti drukčiji. Bog se utjelovio radi spasenja čitavoga svijeta, a njegov poziv upućen je svakoj osobi. Ranije opisani povijesni kontekst Isusova rođenja također nam pokazuje da je to bio događaj koji se odvio na prostoru »staroga svijeta«, koji je obuhvaćao sve zemlje oko mediteranskoga bazena, veći dio Europe i Britansko otočje. Kristijanizacija Rimskoga Carstva i kasnijih država nastalih na njegovim temeljima, a koje su potom dominirale većim dijelom svijeta, pridonijela je širenju kršćanstva ili barem kršćanske tradicije diljem planete. Usto, sama simbolika Božića i s njim povezane vrijednosti privlačni su čak i onima koji nisu kršćani. Obitelj Isusa, Marije i Josipa poziva na obiteljsko zajedništvo. Božje sebedarje potiče na razmjenu darova. Pobjeda svjetla nad tamom Božić čini blagdanom svjetlosti, radosti i topline. Tu je i očaravajuća tradicija okićenih drvaca, lijepih pjesama, ukusnih delicija, druženja i čestitanja. Tako je Božić i sadržajno i zemljopisno svjetski blagdan.

Je li, po Vašem mišljenju, slavljenje Božića danas, gledano na globalnoj razini, više kršćanski blagdan ili kulturna manifestacija u kojoj marketing ima središnje mjesto?

Kršćanstvo je više od religije. Ono je sveopći spasenjski poziv upućen svim ljudima. Za nas kršćane Božić će uvijek biti na prvome mjestu blagdan, ali nećemo ga ljubomorno čuvati samo za sebe. U skladu s prethodnim odgovorom, ne smatram problematičnim ako se kršćanske vrijednosti žive i izvan kršćanstva. Kad je Jošua zatražio od Mojsija da drugima zabrani prorokovati on mu je odgovorio: »Oh, kad bi sav narod Jahvin postao prorok! Kad bi Jahve na njih izlio svoga duha!« (Br 11,29). Slično i mi možemo kazati: »Oh, kad bi svi slavili Božić! Kad bi svi njegovali vrijednosti Božića!«. Kad bi diljem svijeta taj dan obitelji bile ujedinjene, a ljudi se radovali i međusobno darivali umjesto sukobljavali, ne bi li se ostvarila ona pjesma anđela: »Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim« (Lk 2,14)?! Proslava bilo kojega blagdana uvijek je bila vezana također uz blagovanje i darivanje. Stoga je i to dobro i potrebno. Čak i najsiromašniji nastoje toga dana imati bogatiju trpezu i međusobno se darivati. Nekada se u našem narodu i domaće životinje bolje i obilatije hranilo za Božić. Međutim, u tom kontekstu će se uvijek naći i »prodavača volova, ovaca i golubova i mjenjača novca«, pa je potrebno paziti da darovi ne zamijene ljubav, blagovanje zajedništvo ili tradicija životnost.

U Hrvatskoj, osobito u gradu Zagrebu, već godinama dolazi do potiskivanja Božića i njegovih simbola, pa i na razini nazivlja – a sve važnije mjesto dobiva advent, koji traje od 1. prosinca do 10. siječnja. Zašto se inzistira na »Adventu u Zagrebu« a ne »Božiću u Zagrebu«? Koji su razlozi u pozadini?

Već iz Vašega pitanja vidljivo je da kršćansko nazivlje ne mora nužno u sebi imati kršćanski sadržaj. »Advent u Zagrebu« očito kalendarski ne odgovara liturgijskom vremenu adventa u Katoličkoj Crkvi. Na ovom primjeru dobro se uočava prijelaz iz religioznog u širi kulturni kontekst koji može ići do potpunog udaljavanja od onoga na početku spomenutoga »temelja od istine«. Naziv, kao i koncept ove manifestacije, preuzet je od sličnih događanja na Zapadu i marketinški je uspješan. Čak je logično staviti u naziv »advent« koji vremenski traje dulje od božićnog vremena, pa ne bih tražio dublje razloge od prozaično gospodarskih, mada zasigurno postoje i ideološki. No to je samo vanjština. Isus redovito upozorava da je važnija nutrina. Možda i ovakve manifestacije mogu nekoga dovesti do promišljanja o Božiću i propitivanja razloga koji se kriju iza pojavnosti. Sigurno će poneko dijete zapitati roditelje što znači riječ »advent«, a nemoguće ju je objasniti bez Božića. S druge strane, siguran sam da vjernika ova zbivanja neće udaljiti od stvarnog smisla blagdana.

Zadnjih godina svjedočimo svojevrsnom »kulturnom sinkretizmu« kad je riječ o organiziranju adventa u hrvatskim gradovima, osobito u gradu Zagrebu. Pritom mislim na sveprisutne »orašare«, dok biblijskim figurama kao što su pastiri, jaslice, Sveta obitelj i kraljevi nema mjesta. Što stoji u pozadini zaobilaženja, ignoriranja, pa čak i zabranjivanja kršćanskih, biblijskih i hrvatskih božićnih simbola i pjesama?

Protiv sam bilo kakvih zabrana, ali i nametanja. Nisam siguran da bismo bili sretniji u društvu u kojemu je »sveta knjiga«, ma kako se ona nazivala, zakon na vjerskom i civilnom području.

Također ne bih stavljao simboliku »orašara« u oporbu s drugim spomenutim figurama. Orašar također upućuje na Božić. Ponajprije, kao naprava za razbijanje oraha važan je za slastice koje su se nekada pripremale za Božić uglavnom od oraha i to puno prije samoga blagdana. I u našem narodu postoji izreka »sveta Luca orahe tuca«, kao dan kada se intenzivirala priprema za blagdanski objed. Tada bi djeca primala na dar orahe, lješnjake, bademe i slične plodove. Radovali su se, ali se znalo da je to tek priprava za Božić koji dolazi. Također istoimeni balet prati djevojčicu Klaru koja, s u Badnjoj noći darovanim joj orašarom, doživljava čudesne zgode. Orašar nije protivnik Isusu! Tu vidimo potrebu poznavanja tradicije i kulture kako ih ne bismo sami pogrešno interpretirali ili dopustili drugima njihovu zlouporabu. Kršćani se ne trebaju odreći »orašara«, ali još manje prihvatiti da on bude zamjena za ono što nam je na simboličnoj razini bliže.

Jednako tako, znamo da je veći dio svoje povijesti Crkva živjela bez jaslica, a da to nije umanjilo ljepotu blagdana Božića. U ne tako dalekoj prošlosti Božić je također bio protjeran iz javnosti, ali radost njegova slavlja nije mogla biti uklonjena. Pri tome moramo biti svjesni da živimo u svijetu »političke korektnosti« koja nije uvijek u suglasju s načelima demokracije, pa se u želji za korektnošću prema raznim »manjinama« zna ići nauštrb »većine«. Također, onima koji Božić doživljavaju u kulturološkom, a ne vjerskom smislu, »neutralni« simboli puno su prihvatljiviji, a takvih je nemali broj. Istine radi, potreban je kritički i uravnotežen pristup, ne samo prema kulturnom, vjerskom i nacionalnom partikularizmu, nego i prema univerzalizmu, globalizaciji i političkoj korektnosti koji u svojoj isključivosti nerijetko idu nauštrb tradicionalnih identiteta. Tako se i na nametanje određenih ideologija, svjetonazora, uvođenje cenzura i ograničavanje slobode govora nalazi ne samo u tzv. zatvorenim društvima, nego i u zemljama tzv. zapadne demokracije – predvodnicama globalizacijskih trendova.

Nama kršćanima nitko ne može oduzeti naše vrijednosti, tradiciju i simboliku ako ih budemo sami živjeli svjesni kako nas upravo jaslice poučavaju da znamo prepoznati, poštovati i zaštiti ono što je najmanje, najslabije i najugroženije.

Što učiniti da blagdan Božića – u kojem se »ispunilo vrijeme« – u našem društvu ne postane praznik ili prazno vrijeme?

Zanimljivo je da naš narod stoljećima nakon pokrštenja nije usvojio kršćanski pogled na vrijeme. Zadržali smo nazive mjeseci prema prirodnim procesima i ciklusima, a dani u tjednu također su više vezani uz »ne delanje« i odbrojavanje kad ponovno nećemo raditi nego uz vjersku simboliku koja je jasno vidljiva u nekim drugim jezicima. Tako nam je i »praznik« više podsjetnik na ispražnjenost od posla, nego na sadržaj koji bi tu prazninu trebao popuniti. Nerijetko se tako i ponašamo u prazničnim danima.

Stoga mi se čini da je odgovor na Vaše pitanje u razumijevanju smisla samoga Božjega rađanja u Betlehemu. Sin Božji postaje djetetom ljudskim da bi svu ljudsku djecu učinio djecom Božjom. Iznova obnavlja grijehom narušeno jedinstvo Božje obitelji, čime također ujedinjuje ljudsku obitelj čineći nas međusobno braćom i sestrama. Snažnija svijest o Božjem očinstvu svakoga ljudskog bića, pa i onoga koje mi se ne sviđa, koje mi ne čini dobro ili čak čini zlo, sigurno nam ne bi ostavilo »praznoga vremena« nego bi nas potaknula da se bez odgađanja i svim silama trudimo oko dobra čitavoga čovječanstva radi čijega je spasenja Krist »sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom«.

Franjevačka obitelj ove godine obilježava 800. obljetnicu prvih jaslica koje je uprizorio sv. Franjo Asiški u mjestu Greccio. To je vrijeme nastanka i Vašeg dominikanskog reda. Zašto je važno upravo danas u našem društvu i Crkvi ponovno aktualizirati događaj iz Greccia?

Franjina želja za slavljem euharistije u ozračju u kakvome se rodio Spasitelj nosi u sebi snažne i uvijek aktualne poruke za naše osobno i zajedničko kršćansko življenje. Prema Tomi Čelanskom, koji svjedoči o događaju iz Greccia, u jaslicama »blista evanđeoska jednostavnost, slavi se siromaštvo i preporuča se poniznost«. Tako nas one poučavaju prepoznati Božju veličinu u malenosti, o čemu će, prema Isusovim riječima, ovisiti naša vječna sudbina. »Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me (…) ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti« (Mt 25,34-45). No više od svega upućuje na euharistiju kao izvor i središte vjerničkog života. Događaj rođenja u Betlehemu nije završen smrću i grobom u Jeruzalemu. Nije čak ni uskrsnućem i uzašašćem. Bog se nije samo jednom darovao u siromaštvu betlehemske štalice, nego svakodnevno našem siromaštvu daruje svoje tijelo i krv. Isus nije prošlost koje se u figurama jaslica sjećamo, nego sadašnjost s kojom se u euharistiji susrećemo i ujedinjujemo. Tek sjedinjeni s Kristom, kao što je to bio sv. Franjo, možemo živjeti evanđeosku poniznost i jednostavnost koja će nas učiniti nositeljima blagovijesti da se »u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin« (Lk 2,11), ponajprije onima koji siromaštvo žive poput betlehemskih pastira u odbačenosti i prijeziru, ali i cijenjenim »mudracima« čija je prtljaga natovarena raznim zlatom, smirnom i tamjanom.

Što biste čitateljima Lađe poručili za Božić?

Želio bih svima čestitati Božić našim starim izričajem: »Čestit Božić i Isusovo porođenje!«. Naime, u riječi »čestit« skriva se želja da svako od nas bude dio – »čest« onoga što se na Božić dogodilo, pa da se i po nama Bog rodi ovome svijetu i zažive one vrijednosti radi kojih je Isus »sišao s nebesa, utjelovio se i postao čovjekom«.